Prije deset godina dugovi u svijetu iznosili su 210 bilijuna dolara. Danas su prešli 313 bilijuna dolara. I nema globalnog sloma. Zahvaljujući jeftinom državnom zaduživanju mnogi autokrati desetljećima ostaju na vlasti. A ima novca i za financiranje ratova
Martin Wolf, vodeći kolumnist Financial Timesa, posvetio je prošlotjednu kolumnu opasnostima koje prijete zbog rastućega svjetskog duga. Premda je još 1989. bilo autora koji su upozoravali da proračunski deficiti ne mogu pumpati dugove unedogled, zaduživanje vlada razvijenih zemalja i zemalja u razvoju rastu po stopi od šest posto na godinu. A financijskog i ekonomskog sloma kakav bi se očekivao i dalje nema. Najnovija predviđanja upozoravaju da će omjer javnog duga i BDP-a u razvijenim zemljama skočiti na 120 posto, a u zemljama u razvoju do 80 posto. To će biti rekordi nezabilježeni od kraja Drugoga svjetskog rata.
Čini se kao da temelji ekonomskih učenja više ne vrijede. Nitko ne diže paniku. I vjerovnici su mrtvi hladni. Ako svih ovih godina nije bilo sloma, valjda ga neće biti i u budućnosti.
Autoru ‘Ekonomalija‘ zbog toga povremeno dođe da vidi na Ekonomskom fakultetu koja je procedura vraćanja diplome. Frustraciju je ipak umanjio kolumnist FT-a navodeći citat glasovitoga njemačkog makroekonomista (koji je veći dio karijere radio u SAD-u) Rudigera Dornbuscha: ‘U ekonomiji stvarima treba više vremena da se dogode nego što mislite, ali onda se dogode brže nego što možete zamisliti.‘
Glava u pijesku
Nije ovdje riječ o zazivanju globalnoga dužničkog, posljedično i ekonomskog sloma na svjetskoj razini. Dovoljni su strahovi zbog klimatskih promjena i sve većeg broja ratnih sukoba. Riječ je o skretanju pozornosti na kad-tad neizbježan scenarij. I na potrebu da vlada, hrvatska, primjera radi (koja god bila; ovaj Lider u digitalnom izdanju izlazi na dan izborne šutnje), u moguće scenarije uzme i činjenicu da su izgledi za ozbiljnu svjetsku recesiju sve veći. Naravno, moguće je kladiti se da se to neće dogoditi još bar četiri godine, a za poslije, tko politički živ, tko mrtav. S obzirom na to da su dužnici diljem svijeta godinama naučili uživati u jeftinim izvorima zaduživanja jer su bjesomučno puštane nove i nove milijarde u optjecaj, već i minorno dizanje kamatnih stopa proglašavali su katastrofom. Čim se inflacija malo primirila, sad opet rastu pritisci da se snize kamatne stope.
Globalni dug na novoj je rekordnoj visini od 313 bilijuna dolara (bilijun je milijun milijuna). Prije deset godina iznosio je tek 210 bilijuna dolara. U takvim okolnostima, kad se čini da zaduživanje nema gornjih granica, postavlja se pitanje jesu li mudriji oni koji se drže niskih proračunskih deficita ili ona vodstva koja bez mnogo dilema zadužuju svoje države i buduće porezne obveznike. Pa se u mnogim člancima izruguje Njemačka koja se uporno drži niskih državnih minusa i pušta tržištu da bankrotima pročisti nacionalnu ekonomiju od tvrtki koje nisu konkurentne.
Takav pristup nije u modi dvadesetih godina 21. stoljeća. Javnost, počevši od medijske, divi se ubrzanim primjerima ekonomskog rasta SAD-a ili Kine, u bližem susjedstvu Mađarske. Nitko se ne pita otkud vladama tih zemalja novac za financiranje vojne industrije, nekretninskog sektora ili za izdašne subvencije vlastitim industrijama. Nitko se ne zagleda u brojeve koji pokazuju da nije sve to ostvarena dodana vrijednost nacionalnih ekonomija. Nego je velikim dijelom poguranac zaduživanjem.
To objašnjava, većim dijelom, otkud poduzetnicima iz Mađarske toliko kapitala da kupuju ‘pola Jadrana‘, a kupili bi i cijelu Slavoniju i Baranju da domaćinima ipak nije neugodno potpuno se prodati. Osim što je pitanje kakav je dužničko-vjerovnički saldo s Rusijom, mađarski se proračunski deficiti (šest posto u odnosu na BDP) složenim operacijama prelijevaju u povoljne kredite vlasti bliskim poduzetnicima za širenje u susjedne zemlje.
Rupe u proračunu
Sad netko može primijetiti da postoje iznimke. Rusija, na primjer. Čije su državne financije, unatoč vojnim izdacima i međunarodnim sankcijama, u održivoj fazi. Odgovor je u zaduživanju drugih zemalja. Nastojeći što dulje ostati na vlasti, političke vlasti na Zapadu zaduživanjem pumpaju rast potrošnje u svojim zemljama. Rast potražnje diže cijenu sirovina. Zemlje koje imaju sirovine profitiraju. Moglo bi se čak reći da predugo dizanje svjetske razine duga utječe na sposobnost mnogih zemalja da se upuštaju u ratne avanture.
Može se postaviti i teza da je pumpanje svjetskog rasta tiskanjem jeftinog novca i lakim zaduživanjem razlog zbog kojega mnogi autokrati uspijevaju deset i više godina ostati na vlasti. Zaduživanjem koje se stalno može uvećavati i reprogramirati populistički se može kupovati naklonost naroda.