Iako u Ministarstvu prekomorskih radnika tvrde da među njima ima i mnogo inženjera, znanstvenika, liječnika i pravnika, većina je emigranata ipak slabije obrazovana. Španjolci im nisu dali da čitaju, uče jezike, školuju se. Zato nisu dobri biznismeni, nego dobri radnici. Zato nisu arogantni, nego pristojni. Zato su stvoreni za rad u turizmu
Yes, mam! – prve su riječi koje su mi eksplodirale u ušima dok sam još s kovčegom u ruci bauljala okolo aerodroma u Manili tražeći u gužvi ‘svoj‘ hotelski taksi. Ne samo što se unatoč godinama nikako ne vidim u kategoriji mam nego prije svega zato što mi se utroba okrenula od riječi koja evocira kolonizatorsku povijest Filipina. Kao bjelkinja koja strši i bojom kože i visinom (prosječna je visina Filipinaca 156 centimetara; za preciznost, muškarci su u prosjeku visoki 163 cm, žene 150 cm) osjećala sam se krivom za sve njihove patnje posljednjih četiristo godina.
S obzirom na to da čovjek prije ili poslije na sve ogugla, nakon nekoliko sam se dana uspijevala oglušiti na to servilno ‘tituliranje‘, shvaćajući da s prošlošću (o kojoj ovdje, udaljeni deset tisuća kilometara, ne znamo gotovo ništa) i nisu mogli samopouzdanije. Taksist je engleski govorio solidno, što sam i očekivala, s obzirom na to da je engleski na Filipinima službeni jezik. No idućih sam se dana osvjedočila da službeno ne podrazumijeva i u praksi. Dio ih, doduše, engleski govori odlično, neki dobro, no većina ipak slabo, miješajući ga s nekima od 170-ak domaćih jezika, od kojih su najrašireniji tagalog i cebuano. Ta dva jezika govori oko 35 milijuna ljudi od njih oko 115 milijuna. To je službeni broj, iako se i službeni brojevi mijenjaju prema potrebi.
‘Ferariji‘ i ‘Lamborghiniji‘
Naime, nepoznat dio Filipinaca nema nikakve službene dokumente, nije prijavljen u matičnom uredu, dakle, službeno ne postoji. Dio njih danas su skvoteri, naseljavajući najvećim dijelom napuštene zgrade i kuće unutar Intramurosa, utvrđenog dijela Manile čiji zidovi sežu u 16. stoljeće. Robby, lokalni vlasnik motoriziranih tricikala kojima razvozi turiste, priča da nevjerojatnih 200 tisuća ljudi živi iza njegovih parkiranih vozila, ni više ni manje nego u USA-u! U manilskome slučaju USA je – United Squatter Area (sjedinjeno skvotersko područje). Robby je tipičan Filipinac, ima šestero djece, supruga, naravno, ne radi, a ono što zaradi od vožnje turista (naplaćuje im pet eura po vožnji) dostaje za ono što u Europi ne bismo smatrali ni skromnim životom.
Pitam ga bi li se pridružio vojsci prekomorskih radnika (po svim kontinentima, sve više i u EU-u, dakle i u Hrvatskoj, vrijedno ih radi oko 13 milijuna). Kaže da bi ako mu netko nešto ponudi, ali sâm se baš i ne trudi te prilike dohvatiti, iz čega zaključujem da njegovi ‘Ferariji‘ i ‘Lamborghiniji‘, kako od milja naziva svoje trošne tricikle, ipak jamče kruh za stolom i krov nad glavom. Dok smo ga snimali, u blizini su se motale tri djevojčice, pokušavajući dokučiti što točno ondje radimo.
Imale su između 10 i 13 godina. Besciljno su trčkarale bose na cesti i to u vrijeme nastave, a s obzirom na to da nisu bili nikakvi praznici zanimalo me je zašto ne sjede u školskim klupama. Jedva razumijevajući što ih pitam, jer pripadaju grupi onih čiji je engleski siromašan kao i one same, ‘uglas‘ su pružile svoje dlanove sugerirajući da bih im trebala udijeliti koji pezo. Sa slabim znanjem engleskog i očito propuštenim školovanjem za koju će godinu postati dijelom statistike nezaposlenih, a ako i pronađu kakav posao plaća će im se vrtjeti između 150 i 300 eura.
Šest za jednoga
Doduše, službena statistika veli da je nezaposlenih samo oko četiri posto, pa bi putnik namjernik olako zaključio da na tržištu rada cvjeta cvijeće. Osim što su velikim dijelom samozaposleni ‘biznismeni‘, kakav je i Robby, ključni razlog leži u – neproduktivnosti. Uđete li u kakav šoping-centar brzo ćete uočiti da za prodajnim pultom umjesto jedne zaposlenice radi njih šest. Jedna zamata kupljeno, druga stavlja u vrećicu, treća dodaje platnu karticu, četvrta naplaćuje, peta dodaje račun, šesta vrećicu.
Na ulazu hotela u kojemu sam odsjela nekoliko je zaštitara koji provjeravaju svako vozilo, jedan provjerava potencijalne bombe ispod vozila, drugi sadržaj unutar vozila, treći diže rampu i pušta do ulaznih vrata. A ondje sačekuša druge prekobrojne ekipe – jedan motri metalni detektor, drugi s ručnim detektorom obilazi oko moje torbe, treći pušta psa da nanjuši štogod sumnjivo, četvrti me samo ljubazno pozdravlja (i, ne, u hotelu nije odsjeo nikakav celebrity ili političar). Iza ulaznih vrata isti scenariji, na svakome koraku još nasmijanih, dragih ljudi čiji je posao da stoje sa mnom dok čekam red na recepciji ili u restoranu.
U Ministarstvu prekomorskih radnika u kojem smo snimali nosili smo podosta opreme i nije moglo drukčije nego na drugi kat dizalom. A u omanjem se dizalu smjestila ne baš mršava dama sjedeći na stolici, čiji je jedini posao, vjerovali ili ne, u vrijeme tehnologije koja je, čudna li čuda, prodrla i na Filipine – pritiskati tipke koje putnike vode na željeni kat. Ako nisu u dizalu, onda su pokraj njega, sa zadaćom da uvedu red u moguću gužvu i pritisnu određenu tipku. Neki su vješti u osmišljavanju kreativne, barem jednodnevne zarade.
S obzirom na to da je promet u Manili višestruko gori nego u Vijetnamu (promet u Hanoiju, koliko god gust, ipak teče, u Manili uglavnom stoji), kroz neka su nas raskrižja, usred neprohodnih čepova, navigavali kvartovski stanovnici očekujući od iscrpljenih, ali mentalno staloženih vozača (za razliku od hrvatskih koji olako potežu što god su kao alat/oružje pospremili u pretinac automobila) kakvu napojnicu. Koliko veliku, nisam doznala, ali uvijek uspiju ušićariti ponešto peza. No s tako brojnom nacijom vlast i nema manevarskoga prostora – mora ih zaposliti prema načelu ‘šest za jednoga‘ kako ne bi imala revoluciju na cestama, a to pak podrazumijeva da im plaće ne mogu biti nego mršave, stoga su i emigracije izrazite. O njima već svi sve znamo.
Šareni jeepneyji
Inače, ono što podrazumijevamo pod Manilom zapravo je Manila City, najsiromašniji, najnapučeniji i najoriginalniji dio grada. A Manila, prostor s oko 20-ak milijuna ljudi (12,5 milijuna na papiru) zapravo se sastoji od 14 samostalnih administrativnih jedinica koje imaju vlastitu upravu i gradonačelnike, pravila i zakone. Sustav je kompliciran, pokušala sam ga (neuspješno) zapamtiti, no pojednostavnjeno se svodi na to da svaka jedinica ima proizvoljni broj okruga (neke ih imaju dva, neke šest ili više) i svaki okrug ima svoje zastupnike.
Svaki okrug ima i svoje, također proizvoljne, barangaye (najmanje jedinice vlasti), oni pak komitete, a u njima je, dakako, pozamašan broj javnih zaposlenika koji primaju, u prosjeku, oko 10 tisuća peza (oko 170 eura) plaće. Srećom, kako javni zaposlenici nigdje u svijetu nisu gladni, tako nisu ni ovdje – možda poneko i živi od te mizerne plaće, ali većina ih živi od raznih naknada (legalnih i onih drugih), koje mogu dosegnuti i za naše prilike respektabilnih milijun peza (17 tisuća eura).
Iako su siromašni, pa se turistima i stranim gostima savjetuje da budu iznimno oprezni i čuvaju svoje stvari, ni trenutka se nisam osjećala ugroženom niti sam imala potrebu anksiozno stiskati svoju torbu. Ništa više nego u Zagrebu. Da, slobodnije se šeće bogatijim okruzima kakvi su, recimo, Makati, Quezon ili Pasay, ali srce je Manila City, ondje su common people, ondje su mirisi, boje, buka, gužva, šarenilo jeepneyja, ulična hrana, život.
Kao i u Hanoiju, namjeravala sam iskusiti gradski prijevoz sama, na što su mi domaći otpovrnuli da sam službeno – luda. Ne samo zato što sam ‘bijela strankinja‘ i ne samo zato što me gužva doslovno može progutati, nego i stoga što bi mi trebalo barem nekoliko mjeseci da pokopčam kako funkcionira javni prijevoz. A kao javni prijevoz u Manili služe – jeepneyji – najoriginalniji, najveseliji, najljepši prijevoz koji sam ikada vidjela. Da, riječ je o džipovima. Naime, nakon Drugoga svjetskog rata američka je vojska na Filipinima ostavila tisuće Jeepova koje su snalažljivi Filipinci preuredili u vozila kojima se može prevesti 20-ak osoba.
Naravno da može i više, jer ih na frekeventnim linijama i u vrijeme najvećih gužvi (kao da takvo vrijeme uopće postoji) na vratima visi dodatna nekolicina. Nisam vidjela dva ista jeepneyja, a baš se za svaki pogled zaljubljeno zalijepi. Šareni su, dojmljivi, na svakome su ispisani različiti slogani, obvezno i kakva religijska poruka Boga ljudima ili ljudi Bogu. Bez sumnje su najprepoznatljiviji simbol zemlje. Kako se točno njima koriste, kako prepoznaju ‘svoj‘ prijevoz, svoju liniju, zašto mogu uskočiti gdje požele i iskočiti bilo gdje, ne samo na službenim postajama, dokučit ću idući put. Uopće ne dvojim da se vraćam.
Herojski ‘hepovci‘
Kao prepoznatljiv simbol nije daleko ni manilski ‘HEP‘. Točnije, sustav napajanja zgrada i kućanstava strujom. Kako ta gusta crna mreža kablova, koja počesto i prečesto u slobodnome letu visi ponad glava prolaznika, uspije pronaći precizan put do konkretnoga kućnog broja (a da pri tome nikoga ne ubije) jedan je od većih filipinskih misterija, barem nama strancima.
Doduše, i domaći vele da su lokalni ‘hepovci‘ svojevrsni heroji, jer u tim kablovskim labirintima uspiju prepoznati točno onaj kabel koji treba popraviti/zamijeniti/prerezati ili što im je već zadaća. Iako te guste mreže vise barem svakih 50-ak metara i prate nas na svakome izlasku i povratku, nijedan ‘hepovac‘ nije viđen po putu, nismo dobili priliku stisnuti ruku barem jednome od njih. To što je, recimo, u Bangladešu još gore (tako nam vele drugi putnici namjernici) nipošto ne umanjuje herojstvo za struju zaduženih Manilaca, od kojih bi naši hepovci itekako imali što kopirati.
A kad smo već kod heroja, na Filipinima ih je podosta i u svemu, a najdraži su – košarkaši! Da, košarka je nacionalni sport. I, da, čini se da su neke stvari okrenute naglavce. Kada su mi prije puta predložili snimanje najvećega košarkaškoga kluba i njegove uprave, mislila sam da se šale. Naime, tada nisam znala ono što znam sada. Njihova je košarkaška liga prva u Aziji i jedna od najstarijih u svijetu. Stariji je samo NBA. Redoslijed je nekako i očekivan, jer se košarka na Filipinima udomaćila u vrijeme američke faze kolonijalizma. Prva je momčad osnovana daleke 1910., a već je 1913. osvojila je Prvenstvo Dalekoga istoka.
Članica FIBA-e postali su već 1936. kada su osvanuli i na svojim prvim Olimpijskim igrama, na kojima su zauzeli peto mjesto, najbolje koje je neka azijska ekipa ikada osvojila. Današnja filipinska liga kombinira pravila FIBA-e i NBA-a, a da im je stil svojevrsna kombinacija europskoga i američkog potvrdili su nam i sugovornici, trener i igrači kluba San Miguel Beermen, jednog od tri profesionalna, komercijalna kluba (i jednog od najtrofejnijih), čiji je vlasnik korporacija San Miguel, jedna od desetak najvećih u zemlji. Recimo nešto poput Atlantica i Cedevite.
– Najdraži su mi igrači Nikola Jokić iz Srbije i Luka Dončić iz Slovenije, obojica igraju u NBA ligi, jer igraju jedan na jedan kao Amerikanci, ali su istodobno i timski igrači. Mislim da filipinska košarka ima velik potencijal. Ovdje sam od 2008. i vidim velik napredak – kaže nam Chris Ross, američko-filipinski igrač i kapetan Beermena. Njegov kolega bek Jericho Cruz dodaje: – Ovo je jedan od najboljih timova ne samo na Filipinima nego i u Aziji. Igramo miks američke i europske košarke, dakle, dobri smo i jedan na jedan, ali smo i dobri timski igrači. Godine 2021. osvojili smo prvenstvo, ali možemo više i dalje – uvjeren je. Takvo stajalište potvrđuje i June Mar Fajardo, najbolji igrač filipinske današnjice i jedan od deset najboljih filipinskih igrača ikada. Sa svojom nevjerojatnom visinom od 2,11 metara za glavu je nadvisio i suigrače, ali iako strši i zvjezdanim statusom, čvrsto je uzemljen i nevjerojatno drag. Nakon iskustva s košarkaškoga polja postalo je razumljivije zašto su koševi i košarkaška igrališta na svakome koraku, u svakoj ulici, u najudaljenijim selima, potpuno improvizirani ako treba. Samo da se igra. S osmijehom, dakako.
Yes, mam!
Iako su Filipinci katolici (španjolska je kolonizacija trajala više od tristo godina), a katolici baš i nisu ljudi vrckava duha, s azijskim narodima dijele zaraznu energiju, toliko drukčiju od europske. Unatoč tomu što su ih Španjolci zatirali u svakoj pori postojanja (za njihovim se stolom, recimo, ni danas ne može naći nož, osim u ‘fensi‘ hotelima, jer su ga Španjolci u strahu od napada uklonili sa stola), zrače divnom energijom. I zato su rado viđeni radnici diljem globusa. Iako u Ministarstvu prekomorskih radnika tvrde da među njima ima i mnogo inženjera, znanstvenika, liječnika i pravnika, činjenica je da je većina emigranata slabije obrazovana. Španjolci im nisu dali da čitaju, uče jezike, školuju se. Zato nisu dobri biznismeni, nego dobri radnici. Zato nisu arogantni, nego pristojni. Zato su stvoreni za rad u turizmu (pri tome ne zanemarujemo ni činjenicu da ih je 7200 predivnih otoka prirodno okrenulo toj grani).
Filipini su otok na kojemu se mire Istok i Zapad. Iako im venama ponešto više teče španjolska strast i osjećaj za obitelj nego azijska smirenost. Obitelj je baza, sigurnosna mreža koja štiti i veže. I nije to samo zbog španjolskoga utjecaja. U vrijeme pretkolonizacije, dakle u vrijeme plemena bili su – matrijarhat. Odatle i kuriozitet: dok se svijet koprca u kvotama, u upravama filipinskih kompanija i vladi sjedi više žena nego muškaraca. Odatle i toplina, radost, neusiljena ljubaznost. Koje će vas natjerati da se zapitate što vam je u životu stvarno važno dok vas istodobno uče kako da budete sretni. Čak i u trenucima kad vam odgovaraju: – Yes, mam!
