Ekonomija bez recesije je kao godina bez zime

U već glasovitoj knjizi 'Homo deus: kratka povijest sutrašnjice' izraelski znanstvenik Yuval Noah Harari promišlja o budućnosti ljudske vrste. Njegova je teza, pojednostavnjeno, da će čovjek u 21. stoljeću pokušati postati neka vrsta boga koji je sposoban prevladati smrt i kreirati umjetni život.

Kad je o ekonomskom životu u posljednjih desetak godina riječ, moglo bi se zaključiti da čovjek 21. stoljeća već ima božansku moć nad poslovnim ciklusima. Da smo sposobni dokinuti recesiju i depresiju kao kapitalizmu prirođene faze ciklusa koji već nekoliko stoljeća teče u ritmu oporavak – ubrzanje – recesija – depresija – oporavak… Čim iz nekog razloga zamiriše na recesiju i depresiju, središnji bankari upumpaju u svjetski financijski i ekonomski krvotok desetke tisuća milijardi dolara i eura.

Naravno da se od spominjanja recesije i depresije svakom poduzetniku i menadžeru diže kosa na glavi. Ali na nju se mora računati. Ekonomija bez recesije je kao godina bez zime. Kao da cijelu godinu traje ljeto, svaki dan puše blagi maestral, a nema bure koja bi pročistila zrak.

Odgađanje neizbježnoga

Možda će jednoga dana u Hararijevu tehnohumanizmu, kad umjetna inteligencija preuzme upravljanje poslovnim ciklusima, biti moguća ekonomija bez recesije, s planiranim rastom od dva do tri posto, bez proizvedene, a neupotrijebljene robe. Ali do tada uzimanje lijeka u obliku monetarnih stimulansa, sa svim pogubnim nuspojavama i kontraindikacijama, da bi se odgodile recesija i depresija graniči s ludošću. Čisti primjer ekonomske dekadencije.

Izgledne posljedice stalno odgađane recesije i depresije zastrašuju. Krajnji je čas da ih se pusti da se u godinu-dvije istutnje. Da se 'odradi' pročišćavanje i umanje neravnoteže koje odgađanjem jamče mnogo bolniji slom nego da se dopusti recesija svakih sedam do deset godina.

Pucanje nekretninskog balona 2009. i panika koja je u zapadnom svijetu zavladala izazvali su bjesomučno emitiranje novca (FED, ECB) ne bi li se ugasila vatra. Onda je 2019. došao lockdown zbog pandemije bolesti COVID-19, razlog za novo upumpavanje. Spriječena je depresija. Ali umjesto 5000 milijardi dolara prema nekim je procjenama pušteno 15.000 milijardi dolara u svjetski financijski krvotok. Sad je pak povod za dodatno upumpavanje novca ruska agresija na Ukrajinu. Još se jednom odgađa kontrakcija poslovnog ciklusa. No ekonomski zakoni u i dalje službujućem kapitalističkom sustavu ipak se ne mogu dokinuti (još ne postoje ekonomski homo deusi). Dolazi kazna u obliku inflacije. Koja će, prije ili poslije, ne samo usporiti rast BDP-a (stagflacija) nego i izazvati pad globalnog BDP-a, tj. klasičnu recesiju. I veliku depresiju.

Da ne bude zabune, razumna je mjera državne intervencije (monetarne i fiskalne) dobrodošla. Ali ovo što se događa kompromitiranje je ideje o djelomičnu izravnavanju sinusoide poslovnog ciklusa. Temeljna je ideja da se u fazi ekspanzije monetarnom politikom optimizam djelomično koči, a da se u fazi kontrakcije djelomično potakne oporavak. U posljednjem desetljeću poticanje monetarnim instrumentima primjenjuje se i kad ekonomija ide dolje, ali i kad je u uzletu.

Pogrešni signali mladima

Pogledajmo samo što to znači za Hrvatsku. Milijarde eura iz fondova EU nisu uzete od realne dodane vrijednosti poreznih obveznika razvijenih članica EU. To je novac izmišljen financijskim akrobacijama u Europskoj središnjoj banci i transferiran u sklopu proračuna EU. Onda to pretjeranim subvencijama, poticajima i grantovima neutemeljeno pregrije rast hrvatskog BDP-a. Državni proračun pun je EU novca kao šipak. Pa se dijeli šakom i kapom, često za bezvezne investicije. Ima i za bujanje državne administracije. Sve to stvara potrošačku potražnju. Pa i nekretninski balon. Laka EU lova dijeli se i drugim zemljama. I ondje se podgrijavaju potrošnja i optimizam. Pa Česi, Poljaci i ekipa ljeti preplave Jadran. Turizam jača, a industrija pati.

Zbog izostale recesije nastao je kaos i na tržištu rada. Bez serije stečajeva i otpuštanja manjak radne snage dodatno se povećava. Mlade generacije uljuljkavaju se u uvjerenju da im poslodavci moraju ispuniti baš sve zahtjeve.

Kad na kraju u jednom trenutku dođu recesija i depresija, sudar sa stvarnošću bit će iznimno bolan.