Krajnje je vrijeme da se Hrvatska odlijepi od lagodne pozicije najboljeg učenika u nižem razredu (među zemljama bivše Jugoslavije) i da budemo ambiciozni u zahtjevnijem razredu srednje Europe. U srednjoj Europi izvozni su tržišni potencijali koji bi mogli zamijeniti ‘opijate‘ iz fondova EU-a kada ‘diler‘ obustavi isporuke
Vijest prva: Predsjednik uprave mađarskog Mola Zsolt Hernádi oštro je napao Upravu Janafa zbog visokih naknada za transport energenata do Mađarske. Vijest druga: U pokušaju da odgovori na agresivna preuzimanja manjih trgovačkih lanaca koja provodi Studenac, tvrtka u vlasništvu poljskog investicijskog fonda, hrvatski Narodni trgovački lanac (NTL) kupio je varaždinski lanac trgovina TP Varaždin. Vijest treća: U mreži Sparovih trgovina na tržištima Austrije i Slovenije odnedavno se prodaje pet hrvatskih robnih marki.
Povratak Austro-Ugarske
Naizgled nema poveznice među tim trima vijestima. Međutim, zajednički nazivnik ipak postoji. Riječ je o akterima i tržištima srednje Europe, koju Hrvatska dijeli sa Slovenijom, Mađarskom, Austrijom, Češkom, Slovačkom i Poljskom. Te tri vijesti ilustracija su sve češćih primjera ubrzanoga ekonomskog povezivanja zemalja te regije unutar EU-a. Malo slobodniji rekli bi da se nakon jednog stoljeća opet ubrzano umrežavaju gospodarstva nekadašnje Austro-Ugarske.
I Hrvatska je sve više uvučena u taj trend. Nažalost, u tom procesu više je objekt nego subjekt. Nema javno dostupne, a vjerojatno ni nejavne, strategije hrvatske vlade i ovdašnjega gospodarstva prema novoj realnosti. Ulaskom u EU Hrvatska se našla u okolnostima u kojima joj je regija srednje Europe važnija i potentnija od ‘regiona‘ bivše Jugoslavije. Ta preorijentacija, međutim, prepuštena je samo hrabrijem dijelu hrvatskog poduzetništva, pa kako bude. U stvarnosti, posebno kad je riječ o akvizicijama, polako, ali sigurno ambiciozni poduzetnici i fondovi iz Austrije, Mađarske, Slovenije, Češke, Slovačke i Poljske kupuju hrvatske tvrtke. U obrnutom smjeru, rijetki su primjeri da je neka hrvatska tvrtka kupila konkurenta u nekoj od spomenutih zemalja.
Evo nekoliko argumenata zašto bi se hrvatska vanjskotrgovinska politika, kad bi postojala, trebala s regije ex YU okrenuti regiji srednje Europe. Zemlje bivše Jugoslavije (plus Albanija) tržište su od oko 17 milijuna potrošača. Srednja Europa (CE) tržište je koje ima oko 73 milijuna potencijalnih kupaca. BDP po stanovniku u ‘regionu‘ jest između pet tisuća (Kosovo) i deset tisuća dolara (Crna Gora). U srednjoj Europi iznosi između 18 tisuća (Hrvatska, Mađarska) i 52 tisuće dolara (Austrija).
Isprika, ali evo još malo podataka. Hrvatski je izvoz u zemlje ex YU oko 4,6 milijardi eura na godinu. Budući da je u srednjoj Europi četiri puta više potrošača, uz ostale neizmijenjene uvjete hrvatski izvoz na ta tržišta trebao bi biti bar 18 milijardi eura. Ako se uzme i tri puta veći prosječni BDP po stanovniku, hrvatski izvoz trebao bi biti 55 milijardi eura na tržišta CE-a. A on je u stvarnosti tek 7,9 milijardi eura. Kad bi u strukturi hrvatskoga državnog aparata postojala institucija koja bi promišljala o razvoju gospodarstva i vanjske trgovine (a nema je jer je tri puta gašena agencija za investicije i izvoz), onda bi i neki drugi podaci bili temelj za osvještavanje političara, biznisa i cijele zajednice.
Glava u pijesku
Coface je još jednom sastavio rang-listu petsto najvećih tvrtki srednje i istočne Europe. Ako se opet fokusiramo na srednju Europu, sve obuhvaćene zemlje imaju jednu veliku tvrtku na oko 150 tisuća stanovnika. Samo Hrvatska ima jednu veliku tvrtku na 300 tisuća stanovnika. Razlog? Velike su tvrtke velike jer su izvozno orijentirane. Ako neko gospodarstvo nema dovoljno internacionalno usmjerenih tvrtki, ako to vlast desetljećima ignorira, onda nije čudno što je, kad su akvizicije u pitanju, Hrvatska prostor na kojem ambiciozni, politikom poduprti poduzetnici iz Mađarske, Poljske, Austrije, Češke i Slovenije svakodnevno preuzimaju ovdašnje tvrtke.
Mi se zadovoljavamo time što imamo atraktivnu obalu pa svakog ljeta na Jadranu ljetuje nekoliko milijuna građana srednje Europe. I što ubrzano kupuju nekretnine uz obalu. Pa nekako uravnotežujemo bilancu razmjene.
Koliko god javnost u Hrvatskoj nevoljko razmišljala o budućnosti, polako jača svijest da obilje novca iz fondova EU-a neće trajati vječno. Jedan od odgovora na pitanje kako ovisnika pripremiti na vrijeme kad neće biti besplatnih ‘opijata‘ iz Bruxellesa leži i u smišljanju načina kako iskoristiti potencijale nove regije. Krajnje je vrijeme da se odlijepimo od lagodne pozicije najboljeg učenika u nižem razredu (među zemljama ex YU) i da budemo ambiciozni u zahtjevnijem razredu srednje Europe.
Kako je nedavno u intervjuu kolegici Morani Kasapović na HTV-u rekao veliki novinar Tomislav Jakić, za liderstvo trebaju tri stvari: vizija, hrabrost i znanje. Trebalo bi se koncentrirati na ta tri elementa.