Ovog ponedjeljka sjetio sam se jedne metamorfoze. Prije 202 godine Napoleon je pobjegao s Elbe. Pariški listovi to su marljivo bilježili. Prvog je dana ‘Čudovište pobjeglo s Elbe’, drugog dana ‘Zvijer se iskrcala na kopno’, trećeg je dana ‘Bonaparte krenuo prema Lyonu’. Četvrtog je dana naslovnicama dominirao naslov ‘General se približava glavnom gradu’, a onda je staroga-novog šefa glavni grad dočekao s oduševljenim naslovom: ‘Njegovo Carsko Veličanstvo pred vratima Pariza!’
Ni hrvatski mediji 1990. nisu tako brzo promijenili kapute. No ovoga se nisam sjetio zbog medija, nego zbog onih koji jedini mijenjaju javno izražena stajališta brže od novinara. Riječ je, naravno, o političarima. Oni su ipak najveći majstori metamorfoze. Ili bi preko noći presvukli kapute i odjenuli druge stranačke odore – poput Bernarda Jurline, rodonačelnika hrvatskog jurlinizma – ili postupno pripremaju javnost na neku neugodu.
Ovaj je put ministar financija Zdravko Marić prvi iz vladajućih krugova dao prvu, makar sitnu naznaku da bi porezni obveznici možda ipak mogli snositi troškove sanacije Agrokora. Doduše, ministar još vjeruje da porezni obveznici neće dati ni lipe za tu sanaciju i napominje da je Vlada ‘od početka jasno izjavljivala da cijeli proces ne smije biti nikakav teret za porezne obveznike’, ali prvi put uz malecku zadršku: ‘Teško je bilo što garantirati.’
>>> Ramljak podigao tužbu: Bernardić će za svoje neistine odgovarati pred sudom
U mom slobodnom prijevodu na ‘napoleonovski’ rječnik, sad je Agrokor negdje između ‘čudovišta’ i ‘zvijeri’ s golemom lovom koju je zamračio Todorić, ali država će sve to spasiti i sanirati ‘bez ijedne lipe troška za porezne obveznike’. No politika kao da je počela pripremati teren za ‘povratak Agrokora s Elbe’. Ne bih se začudio da na kraju ‘Njegovo Veličanstvo Agrokor’ ne dočekamo s političkom donacijom mjerenom u milijardama jer će to biti ‘jedini način za očuvanje najjače kompanije i radnih mjesta’.