Prvi potez ministra gospodarstva Darka Horvata bit će sklapanje ugovora o otkupu 450 milijuna kuna potraživanja za kredite koje su Erste banka, HBOR i HPB lani i preklani zaključili s Petrokemijom. U nedostatku spremnosti da se napokon prihvati da daljnje izravno ili neizravno financiranje Petrokemije prkosi poslovnoj razboritosti, državna birokracija, rabeći novac hrvatskih građana a da pritom sama nije izložena nikakvom materijalnom riziku, nastavlja praksu u kojoj je važno sačuvati ‘nacionalni ponos dugogodišnje proizvodnje mineralnih gnojiva‘, a posebno ‘radna mjesta‘, i pritom, prisilno oporezujući većinu, izravno pomaže zainteresiranoj manjinskoj skupini s partikularnim ekonomskim interesima.
>>>Lovrinović: Postoji grupa Borg koja želi preuzeti i Petrokemiju
Ina, PPD, Janaf i mirovinski fondovi trebali bi dokapitalizirati Petrokemiju s 450 milijuna kuna i postati većinski vlasnici. Budući da bi država u Petrokemiji trebala izravno zadržati oko 25 posto vlasništva, a neizravno i više jer je suvlasnica Ine i Janafa, čini se da (po tko zna koji put) ulazi u zabludu o ‘vlasništvu 25% + 1 dionica da bismo imali kontrolu nad tvrtkom‘. Naime, porezni obveznici bez svojeg pristanka moraju financirati spašavanje utopljenika a da zauzvrat ne dobivaju ništa mjerljivo, a i takvim ostankom države u suvlasništvu Petrokemije stvara se plodno tlo za sličnu operaciju za dvije-tri godine.
Partikularni, a ne javni interes
Nadalje, Plinacro (u državnom vlasništvu!), jedan od važnih Petrokemijinih dobavljača koji pruža uslugu transporta tvrtkina osnovnog energenta, isplaćuje dobit u državni proračun, a onda država taj novac rabi za isplatu dugova bankama da bi se smanjila Petrokemijina zaduženost i otvorio prostor za zadovoljenje uvjeta privatnih ulagača koji su iskazali interes za dokapitalizaciju Petrokemije. Zainteresirani dionici (vjerovnici, suvlasnici i drugi potencijalni ulagači) najelegantnijom izlikom pri traženju državne intervencije smatraju proglašavanje tog problema tzv. nacionalnim interesom.
U stvarnosti nema tu javnog interesa – interes je itekako partikularan, a javan je samo novac kojim se to financira! Stoga, kad god čujemo da je nešto proglašeno ili predstavljeno kao nacionalni gospodarski interes, a poučeni dosadašnjim iskustvima (i izostankom rezultata!), trebamo postaviti prava pitanja: koliko stoji taj postupak, tko će to platiti i naposljetku – tko doista ima korist od takva postupanja?
Što je stvarni nacionalni interes kad je u pitanju Petrokemija? To je situacija u kojoj njezini privatni vlasnici zarađuju odgovarajući prinos na uloženi kapital, a ako to ne mogu, trebaju pokušati pronaći one koji su sposobniji i mogu; ako pak ni to nije moguće, onda je nacionalni gospodarski interes prestanak Petrokemijina rada.
>>>Vlada će otkupiti 450 milijuna kuna potraživanja banaka od Petrokemije
Tako će se postići sljedeće: 1.) javni novac sačuvat će se od nesuvisla trošenja na poslovne mrtvace koji su arbitrarno proglašeni tzv. strateškim kompanijama; 2.) ukinut će se neproduktivna radna mjesta; 3.) kupce Petrokemijinih proizvoda prisilit će se da ih kupuju od onih koji to mogu proizvesti učinkovitije (bez obzira na to je li proizvođač iz Amerike, EU ili Hrvatske); 4.) ukinut će se praksa prikrivenog subvencioniranja manjine nauštrb većine (a ta većina uopće ne rabi Petrokemijine proizvode !); 5.) preostali kapital i fokus ulagača usmjerit će se na traženje drugih poslovnih prilika.
Država mora iz Petrokemije
Ne želim biti zloguki prorok, ali bojim se da, dok god je država u Petrokemiji prisutna Petrokemiji direktnim vlasništvom, najizgledniji rezultati prividno su rješenje problema i učmalost, do nove potrebe za državnim jamstvom, odnosno izravnim ili prikrivenim financiranjem. Država u cijelosti treba izići iz vlasničke strukture, prihvatiti da će Petrokemija potencijalno bankrotirati te da je iz perspektive hrvatskih poreznih obveznika i građana jedino poželjno i pravedno osigurati učinkovito funkcioniranje suda da bi se vjerovnici i dotadašnji vlasnici što prije i uz što manje repova dogovorili kako će podijeliti između sebe ono što će možda ostati.
Naposljetku, ne zaboravimo da nije važno ono što se nekim ‘stručnjacima‘ i ministrima čini da je dobro u teoriji, nego ono što funkcionira u praksi – npr. teze da je za učinkovitost poslovanja državnih poduzeća važno dobro upravljanje, a ne vlasništvo, što je u teoriji lijepo pojednostavljenje stvarnosti, no u praksi vlasništvo izravno utječe na način upravljanja!
Nadalje, na mikrorazini je prisutnost države u Petrokemiji teoretski zanimljiva, ali u praksi se pokazala vrlo štetnom. Istodobno su manja državna potrošnja i oporezivanje te učinkovitije sudstvo jednako dobri i poželjni i u teoriji i praksi, ali za sada su takvi samo u teoriji, u praksi ih nema.