piše Boris Teški
Rast i razvoj privatnog zdravstva vezan je uz rast dodatnog izdvajanja dohotka stanovništva za zdravstvo, stoga ne vidim nikakav razlog da se i sustav dopunskoga zdravstvenog osiguranja ne ojača, dodatno komercijalizira, pa i porezno bonificira
Već dugo nisam imao teži zadatak od pisanja ovog teksta. Uz uskrsne praznike i blagdansko raspoloženje bilo je teško vratiti se problematici našeg ekonomskog i političkog okružja. Protekli me tjedan malo zbunio, istog sam dana pročitao napise u vodećim javnim glasilima od kojih jedno tvrdi ‘Napokon brži rast‘, a drugo kaže ‘Hrvatska ekonomija usporava‘. Gdje je istina? Oba autora barataju točnim podacima, ali očito autori i urednici drugačije donose zaključke. Može li istina imati dva lica? Mislim da ne može, ali je očito možemo različito servirati, pritom pazeći da nekom ne prisjedne.
No i to je tek štiklec o nama i našem pogledu na ekonomsku situaciju. Uz globalno usporavanje i trgovinske ratove nama i dalje ostaju naši sistemski neriješeni problemi. Rast osobne potrošnje rezultirao je time da se bilanaca robne razmjene, bez obzira na rast izvoza, svojim negativnim brojevima približava 2008. kad je iznosila 10,7 milijardi eura. Istodobno se pozitivna platna bilanca države održava rastom prihoda od turizma i deviznim doznakama. Rast BDP-a pada s 3,5 posto u 2015. na 2,6 posto u 2018. s procjenom od 2,4 posto rasta u 2019. Iako su podaci pozitivni, trend je jasan. Ako se ne možemo složiti u vezi sa statistikom i realnosti, onda nas problemi tek očekuju, a ima ih podosta i bez slučaja brodogradnje.
Prijetnje zdravstva i mirovina
Bez obzira na dobro punjenje proračuna i smanjenje javnog duga, ministar financija Zdravko Marić vrlo jasno upozorava da zdravstvo i mirovinski sustav prijete dugoročnoj stabilnosti javnih financija. Mirovinska reforma je izglasana, ali neće riješiti problem i to si moramo priznati već danas. Reforma u mirovinski sustav ugrađuje samo kočnice, ali ne rješava problem njegove održivosti s jedne strane, a sasvim sigurno donosi još veće siromaštvo budućim umirovljenicima bez obzira na Vladinu PR kampanju.
Ako se možemo uspoređivati s europskim cijenama struje, plina i što ja znam čega sve ne, onda zasigurno te kriterije možemo primijeniti i na zdravstvo i mirovine, ali ne samo u relativnim nego i u apsolutnim brojevima
Zdravstvo se već godinama sanira, a još se ne vidi početak, a kamoli kraj sanacije dok istodobno dostupnost pravodobne i primjerene zdravstvene usluge postaje sve veći problem. Zašto danas plaćamo jedan od najnižih doprinosa za dopunsko zdravstveno osiguranje u Europi? Nisam još čuo kvalitetan odgovor, osim političkih konotacija o mogućim reakcijama birača na uvođenje primjerenijih cijena. Ako se možemo uspoređivati s europskim cijenama struje, plina i što ja znam čega sve ne, onda te kriterije zasigurno možemo primijeniti na zdravstvo i mirovine, ali ne samo u relativnim već u apsolutnim brojevima. Racionalizacije su u zdravstvu potrebne, ali sigurno neće riješiti problem nedostatka liječnika, lijekova i pravodobne usluge. Kada se pogleda broj privatnih ustanova koje pružaju zdravstvene usluge, onda je jasno da je njihov rast i razvoj vezan uz rast dodatnog izdvajanja dohotka stanovništva za zdravstvo. Stoga ne vidim nikakav razlog da se i sustav dopunskoga zdravstvenog osiguranja ne ojača, dodatno komercijalizira, pa i porezno bonificira.
Osiguranje automobila i zdravlja
Istina da za života više izdvajamo za osiguranje automobila nego za dopunsko zdravstveno osiguranje govori dovoljno o toj temi, pa stoga neka politika skupi hrabrost i donese konkretne prijedloge bez obzira na CRO Demoskop. Nepobitno je da se svijest o vlastitoj brizi za mirovinu, zdravlje i obrazovanje treba razvijati, ali bez populizma, konkretnim potezima i stimulativnim poreznim olakšicama kao sastavnim dijelom aktivne politike rješavanja navedenih problema. Zato upozorenja ministra Marića i realnost statističkih pokazatelja trebamo shvatiti više nego ozbiljno i to ne samo s aspekta održivosti javnih financija, već mnogo šireg ekonomsko-sociološkog aspekta održiva razvoja gospodarstva, države i društva.
Uz neadekvatnu gospodarsku strukturu, lošu mirovinsku reformu i urušavajući sustav zdravstvene skrbi, te sve glasnije ideje o promjenama u financiranju sustavu obrazovanja, pitam se kuda mi kao društvo zapravo idemo. Ako ćemo uza sve veće raslojavanje i iseljavanje nastaviti rušiti ekonomske osnove i postulate socijalne države ili državu učiniti nesposobnom da pruža i osigurava Ustavom zagarantirana prava svakog građanina, onda takva država nema budućnosti ili joj je vrlo upitna. Država i društvo koje ni u vezi s jednom temom – ekonomskom, povijesnom, kulturnom ili političkom (pa ni o statističkim brojevima) – ne može napraviti konsenzus, teško može napraviti iskorak u budućnost. Ta činjenica, iako nije element koji Doing Business ocjenjuje, sigurno utječe na ekonomsko-socijalnu sliku države, njezinu konkurentnost, procjene investitora i raspoloženje njezinih građana.
Sudjelujte u anketi i recite nam što mislite - treba li povećati cijenu dopunskog zdravstvenog osiguranja?