piše Ante Gavranović
Poslodavci u radno intenzivnoj industriji silom zakona morali su za devet posto povećati najniže plaće, što ih je približilo onima na malo bolje plaćenim radnim mjestima. Budući da na trošak rada već sad odlazi gotovo osamdeset posto prihoda u takvim industrijama, poslodavci više nemaju prostora za povećanje plaća i drugim zaposlenicima. To je opasna uravnilovka
Vlada je potkraj studenoga prošle godine donijela uredbu kojom se propisuje nova minimalna plaća za 2019. – novi je iznos minimalne bruto plaće 3750 kuna (neto 3000 kuna) i odnosi se na puno radno vrijeme. To znači da je narasla za 310,20 kuna, odnosno za devet posto, u odnosu na prošlu godinu, kad je bila 2750 kuna. Taj ‘minimalac‘ najviše pogađa radnike u tekstilnoj, kožnoj, metalnoj i drvnoj industriji.
– Minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj trenutačno prima 37 tisuća radnika, zato će ovo povećanje podignuti standard najugroženijim skupinama društva. Riječ je o najvećemu jednokratnom povećanju minimalne plaće od 2008. Nikada se dosad minimalna plaća nije ovoliko povećala – rekao je tom prigodom premijer Andrej Plenković.
Preračunavši to u eure, neto iznos minimalne plaće bit će 404 eura, a bruto 505 eura. Premijer je istaknuo da se tako povećava i udio minimalne plaće u prosječnoj plaći na 44,85 posto.
Nepovoljni izračun
U Hrvatskoj danas postoji niz niskodohodovnih sektora: radno intenzivne i niskoakumulativne grane poput tekstilne, kožarske i drvne industrije, a i mnogo turističkih radnih mjesta moglo bi se svrstati u tu kategoriju. Tu poslodavci jednostavno nemaju prostora za povećavanje zakonskog ‘minimalca‘ jer će u suprotnome morati zatvoriti biznis zato što će poslovati s gubitkom. Dodamo li tomu da u radno intenzivnim djelatnostima kod nas radi pretežito ženska radna snaga, problem se produbljuje. Pitanje je posebno osjetljivo kad se govori o minimalnoj plaći. Ona je radnicima koji je primaju i sindikatima (koji bi, barem u teoriji, trebali uvijek biti na strani radnika) uvijek premala, a poslodavcima koji je isplaćuju uvijek previsoka.
Minimalna plaća u pravilu je socijalna, a manje ekonomska kategorija, te je propisuju države, što je slučaj i u Hrvatskoj. No tu sve više nedostaje radnika u gotovo svim sektorima, prije svega zbog odljeva radne snage u bogatije članice Europske unije. Postavlja se ozbiljno pitanje kako zadržati radnike, korektno ih platiti, a opet održati poslovanje profitabilnim. Na primjeru radno intenzivnih industrija taj izračun nikako nije povoljan. Ekonomisti se i dalje ne mogu složiti kolika bi minimalna plaća trebala biti i koliko njezina visina utječe na povećanu nezaposlenost. Obično se smatra da bi minimalna plaća trebala biti pedeset posto nacionalnog prosjeka iako se u Hrvatskoj moglo čuti da bi to trebalo biti i šezdeset posto. Trenutačno je minimalna plaća na 41 do 42 posto prosječne plaće u Hrvatskoj.
Smanjena profitabilnost
Povećanje minimalne plaće nije oduševilo dva dijela naše gospodarske javnosti: onaj koji se protivi svakom zadiranju države u gospodarstvo i onaj koji je, nažalost, postotno poprilično velik dio našega gospodarstva, a to je radno intenzivna industrija. Niz zemalja ima institut minimalnog osobnog dohotka, ali isto tako ne poznaje nikakva zakonska zadiranja u visinu osobnih dohodaka i ostavlja ih slobodnom tržištu koje formiraju poslodavac i radnik.
Realno, bruto trošak poslodavcima za povećanje minimalne plaće nije najveći problem, no u svjetlu toga da se niz poslodavaca iz radno intenzivnog i niskoakumulativnog dijela gospodarstva, pretežito proizvodne i prerađivačke orijentacije, ubraja u krug poslodavaca koji isplaćuju većinom minimalne plaće, za njih se trošak poslovanja povećava.
Aktualna Vlada provela je mjere za olakšavanje poduzetništvu u dijelu gospodarstva koje je profitabilno i stvara dobit te mu je poreznom reformom omogućila višu produktivnost kapitala, što je za svaku pohvalu i pozitivno je utjecalo na takozvanu bankabilnost gospodarstva, posebno srednjih i malih poduzetnika kojima su se tom reformom povećali prinosi na uloženi kapital i postali su profitabilniji, zbog čega im se smanjuju trošak rizika i cijene financiranja.
Međutim, istodobno je prošle godine posebno proizvođački i prerađivački dio gospodarstva, ali i sektor trgovine, osjetio negativan aspekt čestih mijena u našim gospodarskim kalkulacijama. Povećanje naknade za obnovljive izvore energije u posljednja dva mjeseca prošle godine povećalo je trošak poslovanja niza gospodarskih subjekata i smanjilo im prostor za generičko povećanje osobnih dohodaka jer im se naglo smanjila profitabilnost. Jedan od aspekata tih mjera jest olakšanje poslodavcima u dijelu cijene rada.
Plaćenih pola sata stanke
Treba naglasiti da je povećanje minimalnog dohotka prihvatljivo svakom realnom poslodavcu ako se omogući da radnik dobije maksimum, a bruto cijena njegova rada ne bude dodatni teret poslodavcu zbog mjera kojima država olakšava poslovanje. U tom smislu moramo početi djelovati aktivno. Jedno od pitanja koje poslodavci često postavljaju jest zašto hrvatski poslodavci plaćaju sedam i pol sati radnog dana (plaćena stanka), a većina europskih poslodavaca plaća osam sati. Naime, u Hrvatskoj je polusatna stanka dio radnih sati dana, a u ostatku Europe taj je dio zajamčeni odmor od rada unutar osam radnih sati. Kad se takva stvarnost stavi u formulu troška rada, jasno je zašto u nizu kalkulacija naša cijena rada postaje skuplja od one na nizu konkurentnih tržišta.
U budućnosti ćemo morati zajedno (poslodavci i radnici) sagledati stvarnost iz aspekta minimalne plaće kao osnove za pokrivanje životnih potreba, ali i bruto cijene rada kao osnove za preživljavanje gospodarstva, pa i iz aspekta trajanja radnog dana i efektivnog rada, u čemu se moramo prilagoditi europskoj praksi koja definira osmosatni radni dan i polusatnu stanku u sklopu osam radnih sati.
Da ne bismo ostali samo u domeni teorijskih razmatranja utjecaja uvođenja minimalne plaće u radno intenzivne industrije, ilustrirat ćemo stanje konkretnim primjerom, ali bez navođenja tvrtke o kojoj je riječ. Razlog: ne želimo naštetiti tvrtki koja pripada našim izvoznim perjanicama (izvozi 99 posto ukupne proizvodnje), zapošljava gotovo 540 radnika, pretežito radnica, koja je posljednjih godina uložila nekoliko milijuna eura u modernizaciju poslovanja i novu organizaciju rada (samo je lani uloženo osamstotinjak tisuća eura).
Uvođenje minimalne plaće preokrenulo je sve odnose u tvrtki i ozbiljno prijeti tomu da poslovanje završi u crvenim brojevima. Evo konkretnog izračuna: Minimalna bruto plaća rasla je u posljednje tri godine: 2016. iznosila je 3120 kuna, 2017. – 3276 kuna, a 2018. – 3439,80 kuna. Za ovu godinu predviđena je, u skladu s Vladinom novom uredbom – plaća od 3750 kuna. Ukratko, kumulativni je rast na minimalne plaće u posljednje tri godine dvadeset posto, od čega rast minimalne plaće za 2019. u odnosu na prethodnu godinu iznosi devet posto. U ovom primjeru važno je da je ukupni trošak aktualne minimalne plaće s doprinosima na bruto 4368,75 kuna.
Potpore nisu dovoljne
Prvi izračuni pokazuju da u radno intenzivnim djelatnostima posljedice tolikog rasta plaće izazivaju dva velika poremećaja: prvo, rast ukupnih troškova plaća povećava udio plaća u strukturi troškova, posebno u izvozno orijentiranim poduzećima u doradnim poslovima, pa se udio troškova radnika približava granici od osamdeset posto troškova. Drugo, približavaju se plaće radnika u proizvodnji, i to na razini opasne uravnilovke jer nema prostora da se plaća podigne svim radnicima u postotnom rastu minimalne plaće; to rezultati ne podnose. Tako poduzeća s europskom produktivnošću postaju globalno nekonkurentna jer je tržište pod pritiskom mnogo jeftinijega, a kvalitetnog rada.
U svemu tome stalan rast ostalih troškova (struja, plin, komunalni troškovi, prijevoz radnika), a i naša naslijeđena konkurentnost zbog pojedinih prava iz radnog odnosa (plaćena stanka čini šest posto troškova rada, bolovanje na teret poslodavaca od 42 dana i slično) čine naš položaj još nepovoljnijim i jako utječu na ukupno poslovanje.
Potpore koje je uvela Vlada (smanjenje doprinosa za zdravstveno za radnike koji primaju minimalnu plaću) jesu dobrodošle, ali nisu dovoljne jer ne omogućavaju usklađeni rast plaća svih proizvodnih radnika, što izaziva poremećaje u ukupnoj poslovnoj politici i ugrožava odnose s kreatorima proizvodnje, kojih s jedne strane nema dovoljno, a s druge strane nisu dovoljno plaćeni. Poremećaj izazvan uvođenjem nove minimalne plaće taj jaz još produbljuje.
Rasterećenje ili bankrot
Neporezivi primici, koji postoje od 1. prosinca prošle godine (5000 kuna i 2500 kuna po radniku) u takvim djelatnostima ne mogu se iskoristiti jer ukupni troškovi ne ostavljaju prostora za takve isplate. Vlada će morati pogledati i tu stranu medalje uvođenja povećane minimalne plaće. Dva su moguća scenarija: ili će poduzeća s intenzivnom radnom snagom otjerati u gubitaše, pa onda i u prekid poslovanja (bankrot), ili će daljnjim rasterećivanjem od nepotrebnih doprinosa i ostalih davanja otvoriti malo više manevarskog prostora za njihovo poslovanje.
U uvjetima u kojima na plaće odlazi gotovo osamdeset posto ukupnih prihoda teško je biti poslovno uspješan, poslovati bez gubitaka i održavati potreban tempo modernizacije. Samo, imamo li alternativu za te industrije?