Dramatičnim upozorenjima o potrebi rasta broja stanovnika u Hrvatskoj mnogi demografi već desetljećima pokušavaju skrenuti pažnju politike na veliki problem odumiranja stanovništva. Jedan do njih je i demograf dr.sc. Stjepan Šterc s Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, poznat po izravnim i smjelim tvrdnjama.
Do sada mjere koje su poduzimane nisu dovodile do željenih ishoda, a s najavljenim osnivanjem Ministarstva obitelji, useljeništva i demografske obnove će ipak pričekati dok nova vlada ne preustroji i smanji broj ministarstava. Šterc ukazuje da bi veliku ulogu u gospodarskoj i demografskoj obnovi Hrvatske trebalo imati iseljeništvo, pa kao jednu od mjera predlaže studiranje djece iseljenika na hrvatskim sveučilištima. U razgovoru za Lider poručuje da se moramo konačno maknuti od politizacije i vulgarizacije demografske revitalizacije Hrvatske, jer to nije samo političko, niti svjetonazorsko pitanje. To je pitanje, upozorava, hrvatske gospodarske i ukupne budućnosti te opstanka hrvatskog naroda.
Kako iseljeništvo može pomoći Hrvatskoj gospodarski i demografski?
- Prema intenzitetu iseljavanja kroz cijelo 20. stoljeće i 15 godina ovog, vjerojatnim stopama reprodukcije, rodnosti, smrtnosti i ukupnog fertiliteta u novim sredinama, zadržavanju hrvatskog identiteta u nekom od osnovnih oblika i općem poznavanju demografskih struktura i trendova u Hrvatskoj i drugim zemljama, moguće je procijeniti potencijal izvan domovinske Hrvatske na nešto iznad tri milijuna osoba. Ukupno je to preko dvije trećine domovinske Hrvatske, a takvi su slični odnosi i fertilnih kontingenata stanovništva. Prema podacima Svjetske banke za 2014. godinu u financijski sustav Hrvatske uplaćeno je doznakama oko 1,6 milijarde dolara, a po istim procjenama u Hrvatsku je gotovinski još ušlo oko 50 posto tog iznosa, dakle ukupno 2,4 milijarde dolara ili oko 14 posto godišnjeg proračuna. Procjenjuje se također da među hrvatskim iseljenicima ima preko 900 etabliranih firmi koji svojim proizvodima i uslugama sudjeluju na svjetskom tržištu, a osoba sa znanstvenim statusom više nego u Hrvatskoj… Je li to potencijal? Objektivno veliki kojeg domicilna Hrvatska nije do sada niti kroz jedan ozbiljni model valorizirala u obostranom interesu kroz povezivanje ljudi i djelatnosti, kroz društveni, znanstveni i politički život, razmjenu, jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske… Ničim, iako je logično i vidljivo u svim emigracijskim zemljama upravo takvo povezivanje na kojem se gradi gospodarski, društveni i svaki drugi uzlet, a u nekim zemljama je to i strategija domovinske sigurnosti. Navedimo tri zemlje kao primjer: Irsku, Izrael i Poljsku, a sve je bliže tome i Rusija. Navedimo i to da nama susjedne zemlje nastale raspadom bivše zajednice visinu godišnjih doznaka imaju na apsolutnoj razini preko pet milijardi dolara (Srbija i Bosna i Hercegovina, dakle dvostruko više nego Hrvatska) i s još većim udjelom u državnom proračunu i s manjom apsolutnom emigracijom. A mi još uvijek razmišljamo bi li ili se hrvatsko iseljeništvo trebali uključiti i u politički život Hrvatske, kojim usput s osam zastupnika velikim dijelom upravljaju manjinske skupine. Osnovni problem Hrvatske s hrvatskim iseljeništvom je to što se ono i danas prevladavajuće smatra političkom emigracijom u odnosu na bivšu državu i politički sustav, konkurencijom etabliranim strukturama zadržanim iz bivšeg sustava koji dominantno upravljaju gospodarstvom, financijama pa i političkom moći. Ovakav potencijal s gotovom idealističkim pogledima na Hrvatsku izostaviti iz bilo kakve razvojne koncepcije gotovo je nezamisliv u zemljama s velikim iseljeništvom. Mogli bi još puno toga reći o svjesnom udaljavanju iseljeništva iz privatizacije, o nedostatku nacionalne razvojne strategije, o klasičnoj političkoj diverziji prema iseljeništvu, nedostatku hrabrosti u odlučivanju… Gospodarski i demografski iseljeništvo ne mora pomagati Hrvatskoj, ono se samo mora uključiti u društveni i politički život domicilne Hrvatske. S njim će doći postupno i gospodarska i demografska revitalizacija kroz imigracijski model. Nije to novina jer nam je put pokazala Irska.
Oslanjate se u svojim tvrdnjama posebno na primjere Irske i Izraela. Možete li pojasniti točno o čemu se radi? Što su to učinili dobro, a što bi Hrvatska mogla primijeniti u svom slučaju?
- Prvo ćemo spomenuti Izrael. Poseban upravo po imigracijskom modelu revitalizacije kroz imigracijski ured izravno pod vladom i iznad ministarstava, kao dio njihove domovinske sigurnosti. To je koncept, strategija, osnova egzistiranja i razvoja, uvjetovan geopolitičkim odnosima u regiji, a temeljen na bogatstvu populacije izvan domicilne zemlje i privrženosti identitetu. Rekli smo da je to posebno i nije lako takav model, koncepciju i strategiju postaviti u drugačijim okolnostima i u drugim zemljama, ali ga valja znati kao mogući okvir i radi mogućih težnji. Prednost hrvatskog prostora u odnosu na izraelski je u izraženijem prostornom potencijalu kojeg Hrvatska ima.
Republika Irska je do prije 20 godina imala gotovo isti broj stanovnika kao i Hrvatska, negdje oko 4,4 milijuna. Danas Hrvatska ima nešto manje od 4,2 milijuna stanovnika, a Irska oko 4,6 milijuna sa svim pozitivnim demografskim pokazateljima, posebno prirodnim prirastom. Uzlet Irske upravo je počeo u to vrijeme zasnovan na razvojnim koncepcijama prostornog potencijala Irske i njenom prostoru svojstvenih djelatnosti i zajedništvu iseljene i domovinske Irske kroz razvoj novih tehnologija, uvođenje inovacija u gospodarske djelatnosti, korištenju iskustva, znanja i ukupnog potencijala irskog iseljeničkog i domicilnog stanovništva. Razvojem gospodarstva počela je imigracija u Irsku, stranaca i Iraca, što dovodi do ukupnog demografskog rasta, prirodnog rasta i manje-više svih pozitivnih demografskih pokazatelja. Ukupni je broj stranaca u Irskoj oko 10 posto, uz etničku homogenost istu kao u Hrvatskoj. Irska i dalje potiče useljavanje i povratak Iraca kroz razvojne demografske poticajne mjere. Hrvati koji su doselili u Irsku dobivaju primjerice dječji doplatak i za djecu koja nisu u Irskoj. Koncept demografske revitalizacije Irske nije utemeljen na ideološkim, svjetonazorskim i sličnim pitanjima, iako i njih ima, nego je komplementaran gospodarskom razvoju.
Koje su mjere najbrže primjenjive, a koje su dugoročne?
- Hrvatska mora odmah institucijski posložiti najveću razinu povezivanja sa svojim iseljeništvom i time pokazati želju, koncepciju i namjeru i dijelom anulirati sve negativnosti koje su bile vezane za udaljavanje hrvatskog iseljeništva iz privatizacije, financiranje obrane zemlje i za silno administriranje bivšeg ministarstva, cijele državne i lokalne uprave i samouprave. Hrvatska mora postaviti ključne baze podataka o broju, demografskoj strukturi, razmještaju, ekonomskoj aktivnosti, obrazovnom potencijalu iseljeništva, djelatnostima kojima se iseljeništvo bavi na regionalnoj i svjetskoj razini, znanju, sposobnostima, identitetu te želji za povratkom i ulaganjem u Hrvatsku. Moramo postaviti razvojnu koncepciju i strategiju prema svom iseljeništvu i definirati njegovu društvenu i političku ulogu u modelu jedinstvene domovinske i izvan domovinske Hrvatske. Hrvatska mora početi razvijati djelatnosti u zemlji koje su komplementarne razvijenim djelatnostima naših iseljenika na svjetskom tržištu sukladno prostornom potencijalu Hrvatske i gospodarskom i intelektualnom potencijalu iseljene Hrvatske.
Još uvijek nismo razvili, a kamo li postavili model turističkog razvoja prema iseljenoj Hrvatskoj, prema kojem bi možda podigli prihode od turizma i na preko 10 milijardi eura godišnje. Nismo ni probali. Hrvatska nema niti jednu ozbiljnu mjeru demografske politike usmjerenu prema iseljenoj Hrvatskoj u smislu poticaja povratka, poticaja razvijanja djelatnosti u hrvatskim ruralnim, otočnim, brdsko-planinskim i pograničnim područjima. Znamo svi kakve su administrativne prepreke bile pred povratnicima u devedesetima, pa je zato bitna ta organizacijska razina koja bi iz svih sfera društvenog, političkog i gospodarskog života micala administrativne, zakonske i svake druge prepreke povratka. Niti jedna demografska mjera nema smisla ako se postavi bez promjene ovih okvira, koncepcije gospodarskog i regionalnog razvoja i promjene ukupne atmosfere u zemlji. Smatramo ih uz te promjene i pretpostavke tehničkim mjerama koje su redom sve primjenjive odmah i dugoročne. U svim prije navedenim područjima nadležne službe državne i regionalne razine trebale bi imati na državnom vlasništvu koje se ne obrađuje i koje nije dano u koncesiju, razrađene elaborate razvijanja prostoru komplementarnih djelatnosti i njih ponuditi po različitim modelima, sve do davanja u privatno vlasništvo hrvatskim povratnicima, mladim obiteljima i svim zainteresiranima u Hrvatskoj. Gotovo samonikle inovacije u prostoru kao što su obiteljsko poljoprivredna gospodarstva, jako su dobar primjer poticanja i revitalizacije prostora i stanovništva koje vlada apsolutno mora poticati kroz različite modele i uvjete.
Ističete kako bi trebalo djecu iseljenika školovati na hrvatskim fakultetima ne bi li se povezali s domovinom i ostali ovdje. Kako bi se to moglo provesti?
- Jednostavno. Napravimo konačno plan što Hrvatskoj treba i definirajmo upisne kvote sukladno tome. Ne upisujmo zanimanja kojima završene studente usmjeravamo prema iseljavanju, uvedimo na sveučilišta konkurenciju među nastavnicima i ne plaćajmo iz proračuna nastavnike čija predavanja u izbornoj varijanti studenti ne upisuju. Ne plaćajmo nastavnike kod kojih se godinama studenti ne prijavljuju na diplomski ispit, maknimo iz akademskog sustava osobne istraživačke želje (osim na privatnim fakultetima koji se plaćaju), uvedimo tržišne studije na etablirane fakultete, razvijajmo studije sukladne specifičnostima našeg prostora za koje bi bili zainteresirani strani studenti recimo studij jadranske obale ili studij krške obale, jer je danas studentska populacija toliko umrežena i mobilna da bi sasvim sigurno privukli studente iz svijeta. Ukinimo kvote za upise našim iseljenicima i ne postavljajmo im uvjete vezane za jezik, različitost programa, dužinu studiranja i slično. Time bi im možda u tih pet godina studiranja i upoznavanja hrvatskog načina života omogućili lakšu odluku o ostanku, privukli njihove starije članove obitelji kroz domove za starije visokog standarda. Vjerojatno zvuči idealistički, ali nismo ni probali.
Smatrate li da ima volje u iseljeništvu za povratak i ulaganje u Hrvatsku nakon iskustva za vrijeme Domovinskog rata? Što bi Hrvatska morala učiniti da pokaže kako misli ozbiljno i da se radi o dugoročnoj politici?
- Hrvatska bi svojim političkim postupcima, ozbiljnom strategijom, gospodarskom diplomacijom primarno lojalnoj zemlji koju predstavljaju, postavljanjem iseljeničkog potencijala u temelj gospodarskog i ukupnog razvoja zemlje, organizacijskom razinom u političkom sustavu upravljanja i ukupnim djelovanjem trebala pokazati kako su vremena iskorištavanja iseljeništva za rata ili njegovog micanja iz privatizacije prošla. I nemojmo zaboraviti dva osnovna obilježja hrvatske klasične dijaspore: nisu željeli bivšu državu i komunizam!