Za studente ekonomije širom svijeta u 21. stoljeću, Olivier Blanchard je ono što je bio Paul Samuelson desetljećima u 20. stoljeću. Samuelson je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, drugi po redu, te je jedan od najvećih ekonomista u povijesti. Samuelsonov udžbenik Ekonomija doživio je 19 izdanja i desetljećima je sigurno bio najpoznatiji i najkorišteniji udžbenik u povijesti. Osmišljen sredinom 20. stoljeća doživio je mnoga poboljšanja, ali je ipak trebao prepustiti vodeću poziciju suvremenijem pristupu u Blanchardovoj Makroekonomiji.
Olivier Blanchard je jedno od najzvučnijih imena suvremene ekonomske znanosti. Iako nije nobelovac, njegov utjecaj na formiranje ekonomskih stavova je izuzetan. Osim profesorske karijere, poznat je po tome što je niz godina bio glavni ekonomist MMF-a. Danas je između ostalog predsjednik Američkog društva ekonomista.
Može li euro funkcionirati (makroekonomski)?
Profesor Blanchard je bio najavljen kao govornik na znanstvenoj konferenciji Challenges of Europe u organizaciji Ekonomskog fakulteta u Splitu, održanoj od 22. do 24. svibnja u Bolu na Braču. Zbog nenadanih okolnosti nije mogao doći u Bol, ali je održao predavanje putem videokonferencije na završnoj plenarnoj sjednici. Predavanje pod nazivom Makroekonomske politike eurozone s podnaslovom Može li euro funkcionirati (makroekonomski)? Iz hrvatske perspektive, s obzirom na aktualnost rasprava o pristupanju eurozoni, ovo je po mom sudu najznačajniji doprinos konferencije Challenges of Europe koji osim znanstvene ima i izuzetnu težinu u kontekstu donošenje konkretnih političkih odluka. Velika je šteta što ovo predavanje nije čuo nitko od političara, a nisam siguran da ga je čuo netko od predstavnika HNB-a. Još je veća šteta što mediji nisu niti spomenuli ovo predavanje. Pokušat ću ispraviti taj propust i prepričati predavanje Oliviera Blancharda.
Predavanje započinje konstatacijom da se već 20 godina zna da eurozona nije optimalno valutno područje, ali danas puno više znamo o njenim nedostacima i manama. Analiza problema eurozone može se metaforički iskazati medicinskim rječnikom kroz srčane udare i karcinom. Kao posljedica financijske krize, uglavnom smo se bavili srčanim udarima i njihovom sprječavanju u budućnosti. Puna pozornost je posvećena financijskom sektoru. S druge strane nismo se ozbiljno bavili pravim problemom eurozone, a to je karcinom. Radi se o makroekonomskim posljedicama neoptimalnog valutnog područja. Predavanje je stoga bilo posvećeno upravo karcinomu eurozone uz ogradu da se još ne mogu donositi apsolutni zaključci.
Veliki multiplikatori financijskih šokova
Najvažnija lekcija koje smo naučili iz prethodne krize su jako veliki multiplikatori financijskih šokova. Uz probleme likvidnosti i solventnosti, naglašava se pogubnost zatvorenih petlji odnosa između država i banaka. Zabrinutost oko javnog duga vodi do zabrinutosti za banke, a ona pak povratno vodi do zabrinutosti oko javnog duga što pogoršava nastalu situaciju. Na ovom području je ostvaren napredak u prevenciji problema kroz bankarsku uniju, kapitaliziranost banaka, podršku likvidnosti i stres testove. Iako je ostvaren napredak, problem nije riješen. Profesor je posebno zabrinut za moguće postupanje nekih vlada, kako onih u eurozoni, tako i onih koje razmišljaju o pristupanju.
Ostatak predavanja posvećen je karcinomu eurozone uz navođenje školskih primjera zadataka ekonomskih politika u zajedničkom valutnom području. Monetarna politika mora održavati gospodarski rast na potencijalnoj razini, što se u slučaju eurozone prevodi na ciljanu inflaciju. Fiskalna politika mora biti protuciklična vodeći računa o javnim investicijama, starenju populacije, globalnom zatopljenju, gospodarskim ratovima itd. Ističe se nužnost prilagodbe relativnih cijena u pojedinim zemljama kako bi se očuvao njihov proizvodni potencijal. Ograničena prilagodba cijena je dobro poznato rješenje koje vrijedi do pojave financijske krize, posebice pri niskoj inflaciji.
Monetarna politika eurozone uspijeva dati svoj doprinos potencijalnom rastu, ali su problemi na fiskalnoj strani posebice za pojedine zemlje koje ne uspijevaju ostvariti potencijalni rast. U tim slučajevima fiskalna politika bi se trebala odmaknuti od tradicionalnih javnih financija prema funkcionalnim javnim financijama. Tradicionalne javne financije slaba su zamjena za relativno usklađivanje cijena. Pored toga potrebna je decentralizacija fiskalnih politika, ali naravno bez apsolutne slobode. Cilj je unaprijediti prilagodbu relativnih cijena i plaća. Iako teorijski jako jednostavno, ovo predstavlja veliki praktični problem zbog teške, praktično nemoguće, koordinacije svih socijalnih partnera. Nekada je tomu služilo indikativno planiranje.
Niske kamate dugoročno nisu bezopasne
Noviji ključevi rješenja problema produktivnosti i kompetitivnosti su u domeni vrlo niskih kamatnih stopa u dužem periodu što nije bez opasnosti. Jedna od njih je ostvarivanje stvarnog rasta nižeg od potencijalnog. Ako se pretpostavi da monetarna politika može podržati potencijalni rast, tradicionalna fiskalna politika vodi do nižih fiskalnih troškova i nižih troškova javnog duga. Postavlja se pitanje je li onda viša razina javnog duga pozitivna ili negativna stvar? S druge strane, ako monetarna politika ne može osigurati potencijalni rast, uloga funkcionalne fiskalne politike postaje važna. Ekspanzivna fiskalna politika podrazumijeva smanjenje jaza između stvarnog i potencijalnog rasta. Zbog neutralnosti monetarne politike imamo veće fiskalne multiplikatore.
Pitanje je kako ovo prevesti u konkretne preporuke za fiskalne politike u eurozoni. U kontekstu tradicionalne fiskalne politike treba preispitati ciljanu razinu javnog duga i brzinu prilagodbe. U kontekstu funkcionalne fiskalne politike treba povećati fleksibilnost javnih financija radi ostvarivanja potencijalnog rasta. Oba pristupa vode k potrebi koordinacije monetarnih i fiskalni vlasti. Moguće rješenje je i zajednički proračun eurozone. Potrebno je uspostaviti balans između visine proračunskog deficita i visine kamatnih stopa na javni dug. Zaključak je da veći negativni jaz stvarnog i potencijalnog rasta traži veću fiskalnu ekspanziju.
Konačni zaključak je da je eurozona još jako daleko od optimalnog valutnog područja. Posebno je za Hrvatsku bio interesantan odgovor na pitanje predstavnika poljske centralne banke o pristupanju eurozoni novih članica. Diplomatski odgovor Oliviera Blancharda je bio:
- Zemlje EU koje nisu u eurozoni moraju same jako dobro promisliti prije nego li joj odluče pristupiti.
U kontekstu metafore s karcinomom nije teško zaključiti što je Blanchard stvarno mislio. Dodao je da kada je osobno bio angažiran kao savjetnik u nekim zemljama koje su razmatrale pristupanje eurozoni, njegov savjet je bio NE.
Meni osobno, ovo sve zvuči jako poznato iako malo tko u Hrvatskoj govori na ovaj način.