Vlada je otvorila javnu raspravu o smjerovima razvoja u idućem desetljeću bez ikakvog inicijalnog dokumenta. Malo je vjerojatno da će hrvatski građani biti u stanju oblikovati bilo kakve razvojne ideje ako takvu viziju ne ponude profesionalni političari
Vlada je putem svojeg Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije otvorila javnu raspravu o smjerovima razvoja Republike Hrvatske u idućem desetljeću. Hrvatski su građani pozvani na uključivanje u izradu Nacionalne razvojne strategije do 2030. i sudjelovanje u ‘oblikovanju Hrvatske kakvu želimo‘! Zanemarimo li potpunu metodološku nespretnost (samo inicijalni dokument koji bi predložila Vlada, a koji za sada ne postoji, može biti izložen javnoj raspravi), potpuno je nejasno postoji li u današnjem domaćem ideološkom rašomonu i najmanja mogućnost postizanja javnog konsenzusa o razvojnim pitanjima.
Sudeći po praktičnom ekonomskom ‘statusu quo‘, malo je vjerojatno da će hrvatski građani biti u stanju oblikovati bilo kakve razvojne ideje ako takvu viziju ne ponude profesionalni političari kojima je upravo to ne samo odgovornost nego i glavna zadaća. U ovom trenutku čini se kako bi većina građana izabrala opciju nastavka rasta socijalnih transfera iz državnog proračuna prema kućanstvima i općih socijalnih prava na štetu tržišne preraspodjele novostvorene vrijednosti. Ako bi prevladao taj smjer razvojne politike u kojem bi dominirala tema preraspodjele, a ne teme investicija i stvaranja nove vrijednosti, domaću ekonomiju zasigurno čeka desetljeće stagnacije, smanjivanja broja kvalitetnih radnih mjesta i nastavak masovnog iseljavanja.
Hrvatski industrijski deficit
Metodološki okvir strateškog programiranja uvijek je isti: od situacijske analize preko identificiranja razvojnih manjkova i potencijala do definiranja konkretnih prioritetnih područja u kojima je nužna ekonomsko-politička intervencija. Hrvatska nacionalna ekonomija u ovom trenutku ima velike razvojne manjkove u industrijskom sektoru čiji je udjel u kreiranju novostvorene vrijednosti pao sa 17,1 posto (1995.) na 12,7 posto (2017.). Nakon sloma grupe Uljanik taj će udjel pasti ispod 12 posto. Bez snažne i tehnološki napredne prerađivačke industrije nije moguće zamisliti ubrzavanje razvoja. Zbog toga taj sektor zahtijeva punu pozornost kreatora ekonomske politike.
Dok se hrvatska javnost i njezini političari zabavljaju trivijalnim temama, ostale se zemlje, svaka na svoj način, intenzivno bave pitanjem pozicioniranja vlastitog industrijskog sektora u globaliziranom ekonomskom okružju. SAD će, zasigurno, nastaviti poticati tehnološki razvoj s pomoću velikih tehnoloških kompanija (Apple, Amazon, Google, Microsoft, General Electric) koje investiraju golem kapital u razvoj i primjenu novih tehnologija. Administracija Donalda Trumpa svojom će politikom ‘America First‘ nastojati oživiti tradicionalne industrijske grane. Kina je, provodeći nama u Europi nerazumljivu politiku ‘komunističkoga kapitalizma‘, poticala razvoj svojih državnih i privatnih poduzeća na gotovo svim industrijskim područjima i objavila namjeru da do 2030. postane prva zemlja u području umjetne inteligencije. U tom je kontekstu tamošnja vlada s pomoću državne kompanije CMG osnovala investicijski fond za ulaganja u tehnološkim industrijama od petnaest milijardi dolara.
Neproduktivna infrastruktura
Njemačko Savezno ministarstvo gospodarstva i energije u veljači je objavilo dokument ‘Industrijska strategija 2030.‘. Glavni je cilj povećavanje udjela industrije u BDP na 25 posto do 2030. Naglasak je nove strategije poticanje ulaganja u inovacije i novu ‘game-changing‘tehnologiju u malim i srednjim poduzećima, ne zaboravljajući pri tome velika industrijska poduzeća (Size matters!). Njemačka vlada fiskalno će intervenirati i poticati razvoj industrijskih poduzeća, ali neće se pri tome odreći glavnih ekonomsko-političkih načela: 1. država ne smije utjecati na ekonomske odluke u poduzećima; 2. vlada ne smije utjecati na tržišnu utakmicu između poduzeća; 3. tržišna načela ne smiju biti ugrožena državnom intervencijom. Njemačka će država intervenirati u osiguranje jeftinije energije, snižavanje općeg poreznog opterećenja poduzeća te dugoročne kvote održavanja socijalnih doprinosa ispod 40 posto bruto plaća.
Industrijska politika danas doživljava renesansu. Vlada mora neodgodivo, umjesto što gubi vrijeme na anketiranje građana kakvu Hrvatsku žele 2030., izraditi novu industrijsku politiku kojom će pokrenuti novi val investicija i modernizacije industrijskih poduzeća, bez kojih ne može biti razvoja. To je posebno važno u kontekstu raspodjele novca strukturnih fondova EU u idućem financijskom razdoblju. Hoće li se ponovno nacionalni i europski intervencijski novac usmjeravati u neproduktivnu infrastrukturu ili modernizaciju industrije?