Iako je cilj Ujedinjenih naroda do 2030. iskorijeniti siromaštvo, mnogi se pitaju je li taj cilj izvediv. Nedavno provedeno istraživanje u slučaju Ekvadora dalo je pozitivan odgovor na to pitanje, no samo u slučaju da su vlasti spremne za to platiti, piše World Economic Forum.
>>>Siromašni su postali siromašniji čak i u Njemačkoj
Sveučilište Ujedinjenih naroda istraživalo je Program društvenog razvoja Ekvadora (Bono de Desarrollo Humano, BDH). Rezultati su pokazali da izravni novčani transferi poboljšavaju društvenu mobilnost, odnosno sposobnost pojedinaca i kućanstava da prijeđu u viši društveni sloj. Tako su siromašne obitelji uspjele izaći iz siromaštva, a rezultati su bili još bolji kada je taj program bio dopunjen drugim socijalnim programima.
>>>Oxfam: Osmero ljudi posjeduje imovine kao najsiromašnijih 3,6 milijardi
BDH program odnosi se na isplatu novca svakog mjeseca ekstremno siromašnim obiteljima sve dok se njihova djeca redovito školuju i brinu o svom zdravlju. Svako kućanstvo koje je sudjelovalo u programu je, počevši od 2003. godine, mjesečno primalo potporu u iznosu od 15 dolara, bez obzira na veličinu kućanstva. Taj iznos se tijekom godina povećavao, pa je tako 2007. iznosio 30 dolara, 2009. 35, a 2013. se popeo na 50 dolara.
Za razliku od sličnih programa koji se provode u ostalim državama Latinske Amerike, kao što je Prospera u Meksiku i Bolsa Familia u Brazilu, gdje se nadzor korisnika programa provodi jako strogo, uvjeti koje je postavio Ekvador korisnicima su dosta blaži.
>>>ECB: Bogati su bogatiji, siromašni zaduženiji
Promatranjem tridesetak zemalja u razvoju dokazano je kako su novčani transferi imali pozitivan utjecaj na kvalitetu zdravstvenih i obrazovnih usluga.
Primijećen je i porast ponude radne snage, ali mnogi smatraju da su dugoročni učinci takvih programa upitni.
Korištenjem administrativnih podataka, koji su sakupljani tijekom deset godina, studija je analizirala odrednice socijalne mobilnosti u Ekvadoru temeljene na multivarijatnom indeksu blagostanja što je ukazalo na važnost različitih dimenzija strukturnih uvjeta siromaštva.
Znanstvenici su tijekom istraživanja nastojali pronaći odgovore na kritična pitanja na makro razini, a neka od njih odnose se na to povećava li veći iznos novca socijalnu mobilnost siromašnih, te može li bezuvjetni prihod stvoriti osnovnu sigurnost potrebnu ljudima da slobodno ostvaruju svoje ciljeve.
>>> Kanadski ministar: Bezuvjetni temeljni dohodak ljudima nudi šansu za poduzetništvo
U periodu između 2009. i 2014. godine, kućanstvima koja su primala potporu iz BDH programa povećan je indeks blagostanja, čime je naraslo njihovo bogatstvo, ali i sposobnost prelaska u viši sloj društva. Indeks je u apsolutnom i relativnom smislu porastao između 12 i 13.6 posto, u odnosu na kućanstva koja nisu primala potporu iz programa. Primateljima BDH potpore blagostanje nije poboljšano samo privremeno, već i na dugi rok, što je potaknulo socijalnu mobilnost među najsiromašnijim sektorima Ekvadora.
Više novca, manje problema
Studija je također pokazala da se blagostanje povećava sukladno povećanjem novčanih transfera. Povećanje iznosa potpore za 10 posto, odnosno 3 dodatna dolara mjesečno koreliralo je porastom blagostanja između 0.79 i 0.86 posto. Povećanje blagostanja bilo je jače izraženo kod kućanstava koja su primala potporu iz programa Human Development Loan (Crédito de Desarrollo Humano, CDH).
CDH program je varijacija programa BDH, a kućanstva su kroz njega primala 600 dolara godišnje u cilju promicanja produktivnih ulaganja. Blagostanje kućanstava koja su primala potporu programa CDH blagostanje se povećalo između 4 i 4.2 posto više od kućanstava koja su primala samo BDH potporu.
Za ekonomiste i zakonodavce rezultati istraživanja potvrđuju kako se novčani transferi ne smiju tumačiti samo kao način da se osigura minimalna potrebna razina za potrošnju na hranu, obrazovanje i zdravstvenu skrb najsiromašnijima, već kao alat za poticanje dugoročne socijalne mobilnost. Konačno, socijalni transferi poput programa CDH, čiji je eksplicitan cilj pokretanje poslovanja imaju jači učinak na mobilnost u cijelosti. Dakle, kako bi se omogućila društvena pokretljivost, politika za borbu protiv siromaštva treba biti usmjerena ka poboljšanju pristupa fizičkom kapitalu i aktivnostima koje stvaraju prihod, kao što je stručno osposobljavanje.
>>>Nezaposlenost, zaduženost, siromaštvo i isključenost u prvosvibanjskoj čestitki Bože Petrova
U tom smislu, uloga socijalnih transfera može i treba služiti za prevladavanje tzv. zamke siromaštva, kao što su kreditna ograničenja i druge odluke koje proizlaze iz ekstremne oskudice. Za ublažavanje zamke siromaštva, instrumenti politike trebaju uzeti u obzir sastav kućanstava, kao što su dob i spol, gospodarske slabosti, osobe s invaliditetom i razina formalnog obrazovanja. Prijenos novca ne znači za svakog isto, stoga program treba biti kreiran u skladu sa specifičnim potrebe svakog kućanstva.
Studija također potvrđuje da vlasti moraju donositi dopunske politike, ako žele smanjiti socijalnu isključenost društveno najugroženijima.
Gospodarski rast zemalja u razvoju nužan je uvjet za smanjenje siromaštva, no on sam po sebi nije dovoljan. Ako su pravilno kreirani i dopunjeni, novčani transferi mogu imati transformirajući učinak na najsiromašnije članove društva. Takvi programi mogu učinkovito poticati potrošnju, socijalnu mobilnost, te eventualno iskorijeniti globalno siromaštvo.