Upravo je završilo vijeme kada većina velikih kompanija objavljuje svoja izvješća o rezultatima poslovanja u prvoj polovici godine. Istovremeno, veliki je interes poslovne zajednice, ali i ukupne javnosti o tijeku događaja i budućnosti najveće regionalne, kapitalno hrvatske kompanije.
Dva matrična pristupa
Svaki poduzetnik, bez obzira kako velik bio, izložen je opasnosti da nakon 20-30 uspješnih godina propadne. Vjerujem da se svake minute to dogodi u svakom dijelu svijeta i poslovna zajednica nema milosti za one koji podbace u stvaranju pozitivnoga ‘cash flowa‘.
Rang-lista prošlogodišnjih rezultata u Hrvatskoj, kao i ovogodišnjih polugodišnjih nije potpuna bez dvadesetak bitnih kompanija koncerna Agrokor te kao takva i ne daje potpunu sliku, posebice ako u rezultatima za šest mjeseci 2017. nema rezervacija za nenaplativa potraživanja jer tada i ona nisu u potpunosti konačna/informativna. Može se zaključiti da se formiraju dva matrična načina razmišljanja o cjelokupnoj problematici, sadašnjem trenutku, uzrocima krize u Koncernu, kao i budućnosti regionalnog biznisa. Najveća je rasprava o državnoj intervenciji u ‘zakonitosti tržišta‘ u ovoj godini, gdje se spriječio klasični stečaj kompanija, ali i otvorila diskusija o ravnopravnosti poslovnih subjekata na tržištu te budućih izvjesnih tužbi prema državi kao izvoru sredstava za namirenje dijela potraživanja kao i vraćanja investicijskog potencijala Koncerna preko mirovniskih fondova i HBOR-a. S jedne strane tvrdi se da se sprječavaju kaos, lančani stečajevi, kao i ozbiljno smanjenje stope zaposenosti, a s druge tvrdi se da je upravo ovakav sustav uzrok paralize gospodarstva te da bi jedan ozbiljan šok pomogao u transformaciji poslovnog modela u efikasniji na dugi rok.
>>>Višnja Starešina: Belje nije samo tvrtka, tko ima Belje, ima i upravu nad Baranjom
Traži se ‘krivac‘ za de facto bankrot (izvjesnu nelikvidost i vrlo vjerojatnu insolventnost) Koncerna. Nekoliko je dežurnih ‘krivaca‘: neravnopravan položaj hrvatskih kompanija na svjetskom tržištu kapitala i ozbiljni manjak ekonomije obujma na otvorenom tržištu EU; obitelj sadašnjeg formalnog vlasnika, posebice njegovi potencijalni nasljednici i najbliži suradnici s osebujnim životnim stilom; paradržavni model funkcioniranja gospodarstva, s pogrešno provedenom privatizacijom, kao i klijentelističko-nepotističkom vladajućom strukturom koja je ispreplela političke stranke, ognjištarski mentalitet i prekomjernu nenamjensku potrošnju te život ‘na dug‘ itd.; grjehovi poslovnih partnera koji se nisu dovoljno brzo transformirali prema izvozu i izvrsnosti u pružanju usluga i proizvodnji nego živjeli u ‘ugodnom‘ vazalskom odnosu prema ‘velikom bratu‘ koji krči put za sve nas.
Idealan scenarij
Diskusija o tome što učiniti s Agrokorom izrazito je povezana s budućnošću hrvatskoga gospodarstva i budućim smjerom funkcioniranja ukupnog društva. Zazivanje totalne liberalizacije lijepo zvuči, ali nije realno, a vjerojatno ne bi bilo ni efikasno.
Diskutira se o budućnosti Koncerna te se dvoji treba li i on ostati jedinstven ili ga treba što brže ‘razmontirati‘ i prodati sve što se može prodati. Spominju se kupnje proizvodnih i poljoprivrednih dijelova sustava od strane domaćih dobavljača, konkurenata i partnera te scenarij ‘debt to equity‘ od strane dužnika, posebice fondova i banaka. Ta diskusija kao i prve dvije izrazito je povezana s budućnošću hrvatskoga gospodarstva i budućim smjerom funkcioniranja ukupnog društva. Razmišlja se da bi izvor likvidnosti trebali biti mirovinski fondovi, a najsposobniji traže partnere u svijetu, equity fondove, kako bi iskoristili trenutak i postali vlasnici kvalitetnih kompanija iz ili pri Koncernu. Idealan scenarij bio bi kada bi se moglo zaključiti (povjerovati) da je moguće Koncern dijelom prodati i vratiti sva dugovanja, i to na slobodnom tržištu najboljem ponuđaču, bez ikakvog dodatnog utjecaja udionika kao što su politika, interesne skupine, konkurencija i slično.
>>>Agrokor suočen s rastućim nizom parničnih i ovršnih tužbi, tri arbitraže u Londonu
No svatko realan i poslovan je svjestan činjenice da i CEO-i najvećih svjetskih komapnija barem 50 posto svoje energije troše na raznorazna lobiranja za svoju kompaniju, posebice u sferi politike, i to najviše u naoko ‘najliberalnijim‘ ekonomijama kao što su SAD i EU. Dakle, utjecaj i interese lobista, političara te ukupne javnosti potrebno je ugraditi u eventualno buduće efikasno rješenje krize. Zazivanje bilo kakvih revolucija, totalne liberalizacije lijepo zvuči, ali nije realno, a vjerojatno ne bi bilo ni efikasno, posebice za naslabiju kariku u sustavu, zaposlenike. I zatvorenije ekonomije od hrvatske izložene su utjecaju ‘okoline‘, odnosno svjetskog tržita, a na njemu nalazimo mnogo intervencija politike i pritisaka javnosti: zaustavljanje dogovorene prodaje NLB-u Sloveniji, dokapitalizacija dviju venetskih privatnih banaka novcem poreznih obveznika, twittovi predsjednika Trumpa u kojima izražava mišljenje o karakteru i viziji njemačkih kompanija koje djeluju u SAD-u te najnovije obostrane ekonomske sankcije između SAD-a i Ruske Federacije, ali i antiglobalistički protesti Anonymusa, porezni pritisak na Google, Microsoft i Facebook te negativna kampanja protiv naftnih kompanija.
Najbolja pouka
Nužnost fokusiranja na izvoz možda je najbolja pouka Agrokorove kalvarije. Pobjednici će biti kompanije koje uspiju napraviti taj zaokret u svojim strategijama i operacijama (ali izvan zemalja bivše države). Posebice neće biti lijepo ako pojedine kompanije iskoriste trenutak da za svoju internu neefikasnost okrive krizu Koncerna.
Appleovi dioničari su u jednome trenutku zaključili da Steve Jobs nije dobar CEO te je osnivač kompanije postao besposleni menadžer. Tesco, jedan od 10 najvećih retailera na svijetu, postigao je nagodbu s britanskom državom budući da je ‘kuhao knjige‘ i bio ulovljen u tome, i to ne smanjujući dobit nego povećavajući je i time plaćajući veći porez državi. Njegovih 10 glavnih menadžera zbog toga je ostalo bez posla te snose i kaznenu odgovornost, ali je kaznu platila kompanija.
>>>Munjiza, Grubišić i Sučević: Agrokor će biti podijeljen na tri divizije
CEO Mercedesa upravo je dao veliki intervju gdje je najavio skoru propast autoindustrije u ovome obliku, ponajprije zbog promjene navika mladih/novih potrošača, koji će na automobil gledati kao na teret i nepotreban trošak, a uslugom prijevoza koristiti se u martici smartphone/ ekonomija dijeljenja (i predviđa sjajnu globalnu budućnost Uberu), te propast 80 posto biznisa osnovanih u 20. stoljeću, a jedinu dobru perspektivu za biznise koji se odvijaju preko pametnih telefona. Ako vam biznis nije na pametnom telefonu, u stvari i nemate biznis! Što se tiče budućnosti nekog projekta, njegova povijest i sadašnji rezultati, ali i svjetski trendoviukazuju da je gotovo nemoguće nastaviti nečiji (netipičan u vrijeme uspjeha, a neuspješan na kraju) životni projekt, samo s drugim vođama i relativno malim promjenama. Uspješan završetak neuspješnog projekta može biti izmirenje velikog postotka dugovanja, zadržavanje proizvodnje u Hrvatskoj, nastavak trenda smanjenja nezaposlenosti, ubrzanje trenda rasta BDP-a i proizvodnje, a zaustavljanje deflacije te jačanje izvoza. Nužnost fokusiranja na izvoz možda je najbolja pouka cijele ove kalvarije, i kompanije koje uspiju napraviti taj zaokret u svojim stategijama i operacijama (ali izvan zemalja bivše države) u biti su pobjednici. ‘Debt to equity‘, izbjegavanje predstečaja ili dogovor s bankom o počeku dobra su kratkoročna rješenja i ništa više od toga. Posebice neće biti lijepo ako pojedine kompanije pokušaju iskoristiti dobar trenutak da za svoje interne neefikasnosti okrive krizu Koncerna.