Sociolog dr. sc. Drago Čengić znanstveni je savjetnik u Institutu ‘Ivo Pilar‘. Područja su njegova interesa ekonomska sociologija te sociologija modernog društva i razvoja. Za Lider je komentirao aktualnu ekonomsku situaciju i raspad dosadašnjeg modela razvoja.
Nakon Agrokorova financijskog kolapsa i urušavanja cijelog sustava te ekonomskog modela tzv. ortačkog kapitalizma kojim bi smjerom trebala krenuti Hrvatska ako želi izgraditi ekonomski sustav na zdravim temeljima?
– Krah tajkunske privatizacije, neslavan kraj modela ‘dvjesto bogatih obitelji‘, poduzeće koje je raslo kao hobotnica sprječavajući druge da rastu, Agrokor kao primjer rasta bez razvoja… sve su to koncepti kojima se analiziraju obilježja i moguće posljedice moguće Agrokorove propasti u našim medijima. Da bi se napravio zaokret, politički, ali i ekonomski, treba hladne glave analizirati koja su to ključna negativna, ali i potencijalno pozitivna obilježja Agrokorova poslovnog modela vidljiva iz njegova dosadašnjeg suboptimalnog rasta, i to ne samo iz uobičajene računovodstveno- bilančne perspektive već i sa stajališta političke ekonomije i sociologije razvoja. Graditi sustav na zdravim temeljima značilo bi nekoliko stvari:
a) Preispitati naše razumijevanje tržišnoga gospodarstva i uspostaviti tržište na kojemu se poštuju vlasnička prava svih sudionika tržišta, pogotovo onih ekonomski malih, npr. pitanje malih dobavljača; ne može se razvoj dominantnoga sudionika tržišnog sustava temeljiti na pukoj ekonomskoj moći koja na kraju ugrožava razvoj drugih u poslovanju pa onda i delegitimira cijeli sustav.
b) Ideju fer tržišnog i socijalno osjetljivoga gospodarstva doista trebaju štititi za to zadužene institucije, ali ‘u stvarnom vremenu‘ da bi se omogućilo normalno kruženje robe i novca, bez bježanja vrijednosti u tzv. kolateralne vrijednosne papire.
c) Država bi trebala uspostaviti nov ‘sustav ranog upozoravanja‘ koji bi omogućio političkom sustavu da na vrijeme, na temelju rada institucija, dobije informacije koliko sudionici ‘dogovornoga gospodarstva‘ izigravaju ne samo propise nego i elementarna pravila tržišnog poslovanja; prije svega, treba ukloniti usporedni sustav financiranja, kao što pokazuje sadašnji slučaj Agrokora, zbog izloženosti ‘domaćih‘ banaka prema tvrtki.
Trebaju li zemlje, ako žele imati snažan i održiv ekonomski sustav, imati nacionalne korporativne divove koje za sobom vuku srednje i male tvrtke ili mnogo više snažnih, ali manjih tvrtki? Ima li jedinstvena i ispravna recepta?
– Ovo je jedno od važnih pitanja, potaknuto i idejama nekih političara da se Agrokor razdvoji na manja poduzeća preživi li buduće restrukturiranje. Važno je imati i velike korporacije i mala poduzeća, ali važno je da politika i biznis surađuju na tome čemu služe ta poduzeća, kao, uostalom, i sama ‘tržišna ekonomija‘. Valja staviti na dnevni red neka klasična i ne tako klasična pitanja: prvo, kako uspostaviti tržišni sustav koji omogućuje lako ne samo samozapošljavanje što više ljudi nego i pojavu što više poduzeća rasta; drugo, trebalo bi zatim vidjeti koliko mala poduzeća mogu brže rasti samostalno, a koliko se mogu okupljati pod kišobranom, odnosno poslovnom mrežom velikih poduzeća; i treće, velika poduzeća imaju smisla ako su sposobna sudjelovati u globalnome gospodarstvu i pritom ispunjavati i pojedine ‘nacionalne ciljeve‘.
Primjerice, je li nam važno da Agrokor bude u BiH, u Srbiji… i zašto? Na to ‘zašto‘ treba odgovoriti politika, i to u dijalogu s ključnim predstavnicima našeg ekonomskog sektora. Budući da toga javnog dijaloga nema, poslodavci smisao vlastitog poslovanja svode na minimalni zajednički nazivnik (‘mi zapošljavamo‘) na temelju kojeg stalno očekuju neke pogodnosti od države (katkad i opravdano), a politika se drži stvarnih ‘dealova‘ sa ‘svojim poslodavcima‘, a bez javno definiranih razvojnih obveza prema njima kao tržišnim sudionicima.
Kakva je situacija u vezi s tim u uspješnijim tranzicijskim zemljama (Mađarska, Slovačka, Češka, Poljska), kako to u praksi funkcionira kod njih?
– Načelno, situacija je različita u svakoj od tih zemalja. U Poljskoj i još više u Mađarskoj očito je da se dio koordinacije između politike i biznisa povezan s metaekonomskim ciljevima najvećih tvrtki ostvaruje u sklopu što prigušena što vidljiva koncepta ‘ekonomskog nacionalizma‘. Što pak on konkretno podrazumijeva, to valja analizirati, ne samo u slučaju tih zemalja nego i u našemu.