U trokutu Europske unije, SAD-a i Rusije sve je teže pratiti tko pije, a tko plaća u posljednje vrijeme s obzirom na to da se rusofobija pažljivo skuhana u Americi i onda prolivena po uvijek žednoj Europi počela ozbiljno sudarati s pragmatičnošću. Ovotjedni naslov u Financial Timesu zbunio je i pasionirane pratitelje međunarodnih odnosa. Nadaleko je poznato da se Europljani, posebice istočni, svaki dan bude u iščekivanju sasvim izvjesne ruske invazije, pri čemu najviše strepe tri jedva vidljive državice na Baltiku i jedna ledena pustinja na sjeveru, redom atraktivni ulovi za svakog osvajača danas. Slijedom te histerije, a nakon propalog pokušaja Europske unije da delikatnu ukrajinsku ravnotežu nagne na svoju stranu, EU je u dosluhu s Amerikancima uveo sankcije Rusiji zbog aneksije Krima i puškaranja u istočnim ukrajinskim oblastima za koje nije jasno do kada bi trebale trajati i što bi trebale postići. No realni kakvi jesu, Europljani su pri odabiru sankcija pažljivo zaobišli sve što bi moglo ugroziti opskrbu ruskim energentima o kojima u velikoj mjeri ovise i koji su još uvijek pristupačniji i jeftiniji od konkurencije. Nemalo je stoga zbunjen morao biti čitatelj kada je u spomenutom britanskom dnevniku pročitao naslov ‘EU spreman na odmazdu protiv američkih sankcija Rusiji‘. Europsku vanjsku politiku nikada nije lako pratiti imajući u vidu da se često otima logici, no ovo se činilo previše čak i za labilne Europljane.
Fingiranje ljutnje
Amerikanci svojom antiruskom opsesijom sada ugrožavaju vitalne energetske interese Europske unije. Stvari su u zapadnjačkom taboru toliko izmaknule kontroli da se Bruxelles najozbiljnije priprema odgovoriti na eventualne posljedice novog paketa sankcija o kojima se u Washingtonu razmišlja, a koje bi imale učinak i na europske kompanije.
Problem je nastao, nije teško pogoditi, zato što Amerikanci, čija se vanjska politika stvara neprekidnim sudaranjem hirova predsjednika Donalda Trumpa s paralelnim djelovanjem State Departmenta i raznih drugih pozadinskih interesa, svojom antiruskom opsesijom sada ugrožavaju vitalne energetske interese Europske unije. Stvari su u zapadnjačkom taboru toliko izmaknule kontroli da se Bruxelles najozbiljnije priprema odgovoriti na eventualne posljedice novog paketa sankcija o kojima se u Washingtonu razmišlja, a koje bi imale učinak i na europske kompanije. Tako s jedne strane Trump ugodno ćaska s kolegom Vladimirom Putinom, s druge njegovi kolege potom pripreme novi paket sankcija, s treće EU prezire iz dna duše Putinovu Rusiju i uporno produžuje sankcije, dok s četvrte s tom istom Rusijom posluje i pazi da neki odnosi ne bi slučajno bili ugroženi. Kada se u miks ubace partikularni interesi pojedinih članica EU, stvar postaje još interesantnija. Primjerice, istočne članice sasvim otvoreno mrze Rusiju i najradije bi povele kakav križarski rat za konačno rješavanje tog problema, dok su ‘stare‘ članice daleko praktičnije i umnogome fingiraju ljutnju. Njemačka, ali i neke druge velike države, zapravo i ne mare previše za Putina, znaju vrlo dobro koje su granice njegovih interesa i žele naprosto poslovati s Rusijom u opsegu koji im odgovara.
Plinski biznis
S Amerikom je priča nešto drugačija. Ta zemlja ozbiljno vjeruje u prijetnju Rusije cijelom svijetu i godinama aktivno potiče taj strah kod drugih, s tim da u svakom američkom strahu uvijek postoji i sasvim prozaičan moment – ovaj put želja za uvaljivanjem vlastitih energenata, plina pogotovo, Europljanima tako da umjesto o ruskim energentima budu ovisni o američkim. Kako opcija s uvozom američkog plina i nije trenutačno ekonomski pretjerano isplativa, pogotovo uspoređeno s ruskim i bliskoistočnim dobavljačima, SAD ulaže silan napor u uklanjanje neželjene konkurencije. U to se uklapaju i moguće nove sankcije Rusiji, zbog nikad dokazanog miješanja u američke izbore (inače tematika u kojoj su upravo Amerikanci fantastično verzirani jer vjerojatno ne postoje izbori u proteklih 70-ak godina u kojima oni nisu imali prste) i miješanja u ratove u Ukrajini i Siriji, iste one u koje se i Amerikanci neuspješno miješaju. Sljedeći element u priči sa sankcijama jest povezivanje navodnog ruskog miješanja u izbore s pobjedom jednog od najnepopularnijih kandidata u kratkoj američkoj povijesti čime bi se barem odškrinula vrata za opoziv predsjednika koji sada smeta praktički svima u Washingtonu.
Ugroza Sjevernog toka 2
Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker odmah je nakon vijesti da je implementacija novih sankcija na vidiku aktivirao svoje povjerenike i savjetovao spremnost na brz protuodgovor EU ako se najgori strahovi ostvare.
Problem nastaje iz činjenice da američke sankcije mogu izravno naštetiti interesima europskih energetskih kompanija koje unosno posluju s tobože ozloglašenim Rusima. Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker odmah je nakon vijesti da je implementacija novih sankcija na vidiku aktivirao svoje povjerenike i savjetovao spremnost na brz protuodgovor EU ako se najgori strahovi ostvare, tvrdi Financial Times. Naravno, posebnu zabrinutost Bruxellesa izaziva moguća ugroza Sjevernog toka 2, kojim se Njemačka izravno povezuje s Rusijom i potpuno zaobilazi sve Rusijom zabrinute međuzemlje. To nakon što je Komisija uspješno uništila sve ostale projekte novih cjevovoda između Europe i Rusije proteklih godina, a ovome se projektu ne može ni približiti jer Berlin jednostavno ne da. Juncker je tako, znajući vrlo dobro na čijoj grani sjedi, žustro oglasio alarm zbog mogućih američkih sankcija Rusiji i efekta koji bi mogle imati na europske projekte i kompanije. Kako tvrde u Komisiji, nove američke mjere mogle bi imati širok zahvat i utjecati na poslovanje mnogih europskih kompanija u području željezničkog prijevoza, financija, brodarstva i rudarstva. EU stoga želi pisana jamstva iz Washingtona da se nove sankcije neće primjenjivati na ‘prijateljske‘ tvrtke, u protivnom će pokušati pravno odbiti primjenu sankcija na svom teritoriju ili izazvati SAD unutar Svjetske trgovinske organizacije.
Što se odnosa dvaju nekoć nerazdvojnih prijatelja tiče, EU i Amerika strelovitom se brzinom počinju razilaziti otkada je Trump preuzeo vlast, premda valja primijetiti da i ostatak tamošnjeg establišmenta povlači sve teže objašnjive poteze. Prijedlog sankcija došao je iz zakonodavne vlasti, a Bijela kuća je u posljednjih šest mjeseci napravila sve da iritira Europljane prijeteći trgovinskim ratom zato što previše izvoze u Ameriku. Diranje u europski energetski sektor, s naglaskom na njemački interes, moglo bi na dulje vrijeme presuditi ionako oduvijek klimavom interesnom prijateljstvu lišenom stvarnog međusobnog poštovanja.