Posve je nevjerojatno s kojom su lakoćom izdana dodatna državna jamstva za isplatu plaća radnicima u privatnom poduzeću. Vjerujući u tezu Russella Kirka koji je u svojoj ‘Politici razboritosti‘ ustvrdio da je ‘pojedinac možda budalast, ali ljudska je vrsta mudra‘, a uvjeren da i dalje ima nade da će činjenice prevagnuti nad dojmovima povezanima s Uljanikom i brodogradnjom, u nastavku je pet razloga zašto se mora prestati s praksom daljnjega državnog financiranja i zašto su prave i najveće žrtve hrvatski građani koji ne rade u Uljaniku, a ne njegovi radnici, kao što se nerijetko stječe dojam.
>>>Plenković: Tri scenarija za Uljanik – stečaj, restrukturiranje ili pronalazak strateškog partnera
1. Prisilno financiranje bez slobode izbora
Hrvatski građani prisilno su kolektivno oporezovani i njihov (a ne državni!) novac daje se brodogradilištima a da pritom nemaju pravo odabrati žele li ih ili ne žele financirati. Do sada je svaki Hrvat brodogradnji dao oko 7500 kuna, odnosno četveročlana obitelj čak 30.000 kuna! Za razliku od prisile koja je bila nametnuta svim građanima, Uljanikovi radnici ondje su radili i još rade dobrovoljno!
2. Plaćamo, a ne dobivamo ništa zauzvrat
Prave i najveće žrtve ‘spašavanja brodogradnje‘ nisu Uljanikovi radnici, kao što se nerijetko stječe dojam, nego hrvatski građani koji ne rade u Uljaniku. Do sada je svaki Hrvat brodogradnji dao otprilike 7500 kuna, a nije dobio ni lipe profita kad ga je bilo
Brodogradnja je proglašena nacionalnim interesom, što sugerira da bi svi građani trebali imati koristi od nje (poštujući načelo pravednosti, razumno je očekivati da oni koji daju više novca za njezino financiranje trebaju uživati više od navodne koristi), no činjenice pokazuju da hrvatski građani nisu dobili ništa za novac koji su dali, a Uljanikovi radnici za pruženu uslugu rada uredno su dobivali plaće, kooperanti naknadu za isporučene proizvode i usluge (nerijetko po napuhanim cijenama!), a vlasnici profit kad ga je bilo. Dakle, trošak je kolektivan i nacionalan, a korist izrazito individualna i rezervirana za partikularne skupine koje se prikazuju kao žrtve.
3. Proizvod koji ne upotrebljavamo
Ne samo da smo bili (i još smo) prisiljeni financirati tuđi biznis pod egidom nacionalnog interesa nego moramo financirati proizvod koji nikad svojom voljom i bez prisile ne bismo kupili i upotrebljavali. Prava volja hrvatskih građana može se testirati samo dopuštanjem slobode izbora; uvjeren sam da većina hrvatskih obitelji prije navedenih 30.000 kuna nikad ne bi potrošila na kupnju broda.
4. Teror manjine nad većinom
Na jednom od transparenata koje su uljanikovci imali na Markovu trgu stajalo je: ‘Smrt kapitalizmu!‘ Nadam se da neće umrijeti kapitalizam, nego da u Uljaniku upravo umire socijalizam
Glavni su argumenti skupine koja se proglašava žrtvom tradicija i više od stotinu godina povijesti, obiteljska povezanost (radio je djed, otac i sin) itd. S druge su strane činjenice: brodogradnja stvara gubitke jer se, čuvajući povijest, nije prilagodila tržištu; (bar dio) onih koji za to imaju priliku vjerojatno potkrada sustav; tvrdoglavo stajalište da je riječ o nepromjenjivim okolnostima iz kojih proizlazi njihov zaključak da se mora nastaviti s brodogradnjom na toj lokaciji te da ti radnici ‘moraju negdje raditi i država im to mora osigurati‘. Ne začuđuju takvi argumenti jer je jasna korist za uske skupine nauštrb širokih masa. Međutim, stvarna je istina da se radi o ljudima koji se mogu i moraju smatrati objektivno odgovornima za sebe i svoje obitelji (kao i mi koji ih sufinanciramo, a ne dobivamo ništa!) te da je ovdje riječ o eklatantnom primjeru sociološkog fenomena ekonomskog terora manjine nad većinom.
5. Nepravda prema 200.000 ugašenih radnih mjesta u privatnom sektoru
Od 2009. do 2014. u privatnom je sektoru ugašeno gotovo 200.000 radnih mjesta. U razdoblju najvećih problema tog sektora država je dizala poreze i povećavala potrošnju ne otpuštajući nikoga iz javnog sektora, nije prekinula ni kontinuitet subvencioniranja brodogradilišta. Nitko od tih 200.000 ljudi nije dobio plaću od bankovnog kredita uz državno jamstvo (kao upravo Uljanikovi radnici), nego su bili prisiljeni na grubu prilagodbu tržištu – u Hrvatskoj više ne rade ono što su radili ili više i ne rade u Hrvatskoj; velik je dio njih u Irskoj. I nitko nije vratio onih 7500 kuna koje je svaki do sada dao tzv. žrtvama u brodogradnji, nego su u praksi doživjeli kako socijalizam uzvraća udarac, kao i uvijek do sada u povijesti: ideje naše, a lova vaša! Da bi uljanikovac bio s obitelji, taj je radnik sad odvojen od svoje obitelji. Da bi se uljanikovcu isplatila plaća u proteklim godinama, taj je radnik prisilno odvajao od svoje plaće. Toliko o pravednosti.
>>>Grbin traži pojašnjenje kako Vlada planira uplatiti plaće u Uljaniku i ne prekršiti zakon
Na jednom od transparenata uljanikovaca na Markovu trgu stajalo je: ‘Smrt kapitalizmu!‘ Jedino što uljanikovac ne razumije da su mu oni koji u kapitalizmu zarađuju i pune proračun upravo izdali još jedno jamstvo za plaću koju mu je isplatio HPB za srpanj i kolovoz. Nadam se da neće umrijeti kapitalizam, nego da u Uljaniku upravo umire socijalizam!
Pratite nas na društvenim mrežama [mks_social icon="facebook" size="48" style="square" url="https://www.facebook.com/lider10media/" target="_blank"][mks_social icon="linkedin" size="48" style="square" url="https://www.linkedin.com/company/lider-press-dd/" target="_blank"][mks_social icon="twitter" size="48" style="square" url="https://twitter.com/lider_press" target="_blank"][mks_social icon="instagram" size="48" style="square" url="https://www.instagram.com/lider.media/" target="_blank"]