Ukupna državna potrošnja na svim razinama premašuje 170 milijardi kuna, od čega je najmanje 30 posto u cijelosti nepotrebno i neučinkovito bacanje novca poreznih obveznika (to je više od 50 milijardi kuna svake godine više od cjelokupnog trenutačnog iznosa nenamjenskih gotovinskih kredita).
Kao i u brojnim drugim stvarima, država preuzima ulogu i funkcije koje bi trebala ostaviti tržištu, a rasprava o nenamjenskim kreditima koje je HNB stavio pod prismotru i planira ih ‘regulirati‘ samo je jedna od aktualnih sekvenci iz te regulatorne represije. Gotovinski nenamjenski krediti po podacima HNB-a dosegnuli su krajem 2018. godine 47 milijardi kuna, što je 38 posto udjela u ukupnim kreditima stanovništvu.
Umjesto da vlastitim novcem kupi automobil, hrvatski porezni obveznik financirao je gradnju broda koji nikada nije vidio niti je imao ikakve koristi za sebe i svoju obitelj, ali zato će automobil morati kupiti podizanjem nenamjenskoga gotovinskoga kredita. Gotovo jednaka logika vrijedi i kad su u pitanju poticaji poljoprivredi
Brojni su razlozi zbog kojih HNB ne bi trebao ometati slobodnu volju privatnih banaka koje su ljudima odlučile davati određene kredite i građana koji slobodnim pristankom te kredite uzimaju. Uloga centralne banke trebala bi biti osiguranje adekvatne količine novca u gospodarstvu koja odgovara konzumaciji svih proizvoda i usluga, pri čemu je jedan od ključnih indikatora primjerenosti ponude novca razina inflacije. S obzirom na to da je inflacija stalno prisutna, zaključak je da je ponuda novca u pravilu (i konstantno) prevelika u odnosu na razinu gospodarskih aktivnosti i tako država ‘oporezuje‘ sve koji raspolažu novcem jer mu umanjuje realnu kupovnu moć.
Kao i u mnogočemu drugome, ulogu koju trebala obnašati ne obavlja dovoljno dobro, ali zato centralizirana državna moć nudi druga ‘rješenja‘ kojima će, citiram, ‘osigurati financijsku stabilnost‘, što je poruka koju čujemo kad je riječ o mjerama HNB-a vezanim uz gotovinske nenamjenske kredite.
Evo kako ćemo doći do željene financijske stabilnosti puno prije od ograničavanja i reguliranja bezgotovinskih nenamjenskih kredita:
1. Neka se HNB fokusira na ponudu novca, a ne na određivanje propisa kojim će utjecati na to kakve, u kojem iznosu, pod kojim uvjetima i kojim primateljima će kreditne institucije davati kredite.
2. Neka država smanji poreze i tako smanji pritisak na građane koji se zbog nedostatka novca okreću onim izvorima koji su im dostupni (uključujući i nenamjenske gotovinske kredite!). Ukupna državna potrošnja na svim razinama premašuje 170 milijardi kuna, od toga je najmanje 30 posto u cijelosti bespotrebno i neučinkovito bacanje novca poreznih obveznika (to iznosi preko 50 milijardi kuna svake godine), što znači da je cjelokupni trenutni iznos nenamjenskih gotovinskih kredita od 48 milijardi kuna manji od iznosa jednogodišnje državne potrošnje na gluposti (koje građani kojima se zamjera to da uzimaju kredit financiraju iz svog džepa).
3. Svi nenamjenski krediti su nešto veći od iznosa koji su hrvatski građani prisilno platili za ‘pomaganje‘ brodogradnji (uz sve poticaje, jamstva koja su došla na naplatu i suludi plan navodnog restrukturiranja, trošak brodogradnje će biti preko 40 milijardi kuna). Gotovo jednaka logika vrijedi i kad su u pitanju poticaji poljoprivredi. Umjesto da vlastitim novcem kupi automobil, porezni obveznik je financirao izgradnju broda koji nikada nije vidio niti je imao ikakve koristi za sebe i svoju obitelj, ali će zato automobil morati kupiti na kredit čije dobivanje mu država (HNB) želi indirektno otežati jer navodno zna bolje od privatnog bankara i građanina što je dobro za financijski sustav. Pa nije financijski sustav sam sebi svrhom – njegova uloga i je u tome da prenosi novac od onih koji ga u tom trenutku imaju viška onima kojima nedostaje, pod uvjetima koje su kreditor i vjerovnik sami odredili kao prihvatljive.
4. Osigurajte funkcioniranje sudstva u slučaju da banka ili dužnik ne poštuju ugovorne obveze. To je najpoželjnija regulativa i korektiv kojim možete pomoći.
5. Ne diskriminirajte pojedine skupine ili vrste kredita – zbog čega ne bi bankama ograničili kreditiranje države? Nisam za ograničenja po bilo kojoj osnovi, ali zbog čega bi centralni bankari nužno znali što je za privatne banke ili ‘financijski sustav‘ bolje ili lošije? A što ako centralni bankari nisu bili u pravu? Bi li trebali snositi posljedice i nadoknaditi štetu bankama i građanima?
6. Što znači ‘osiguranje financijske stabilnosti‘? Najbolja stvar za financijsku stabilnost je sposobnost građana da servisiraju svoje obveze po uzetim kreditima. Za to je važan rast životnog standarda, a on će doći puno prije kao posljedica neometanog funkcioniranja tržišta, manje državne potrošnje i učinkovitog sudstva, a ne ‘učinkovitom regulativom‘. Nikakva stabilnost neće se postići ograničavanjem slobode kreditnih institucija pri davanju pojedine vrste kredita. Gledajući količinu nenaplativih kredita u bankarskom sustavu, ispada da je HNB puno toga radio pogrešno jer nije dobro ‘regulirao‘. Naravno da nije tako i ne treba kriviti HNB za loše plasmane banaka jer to je dio poslovnog modela kreditnih institucija. U suprotnom, većina ljudi iz HNB-a trebala bi davno dobiti otkaz.