Predstečajni zakon kojim se željelo pomoći tvrtkama da premoste probleme i dogovorom s vjerovnicima izbjegnu ‘smrt‘ stečajem donesen je, kako svi znamo, u velikoj brzini pa su se tijekom primjene javljali razni problemi koji su dijelom rješavani novelama zakona. Ključan problem koji treba izdvojiti su manipulacije na način da se ista tražbina multiplicira (i tako dobije više glasačkih prava), npr. više jamčenja za isti dug od u pravilu (javno ili tajno) povezanih društava. Nažalost, nije uočena mogućnost da se zbog sporosti procedure dogodi da neki predstečajni postupak bude neuspješan (i zato se otvori stečaj), a naknadno se utvrdi da je odluka kojom se odbija predstečajna nagodba (u pravilu će to biti odluka Nagodbenog vijeća unutar Fine, ali može biti i odluka Trgovačkog suda) nezakonita. Kada se dogodi takvo utvrđenje, već je u tijeku stečajni postupak, dakle postupak kojega ne bi bilo (barem ne tada) da nije bio nezakonitosti u prethodnom postupku predstečaja.
>>>Hrvoje Kačer: Sudačke plaće – predsjednici sudova prešutno prihvatili ukidanje svojih prava
Kokoš ili jaje?
Nema ni sudske prakse ni zakonskog rješenja za slučajeve kad se odbije predstečajna nagodba i po sili zakona tvrtka ode u stečaj, a naknadno stigne presuda da je odbijanje predstečaja bilo nezakonito. Nije jedna tvrtka zbog toga izgubila priliku da preživi
Takvu pravnu prazninu moguće je rješavati ili tumačenjem postojećeg zakona ili pak dopunom zakona. Kako zakon nije mijenjan zbog tog problema, sve ostaje na sudskoj praksi i tumačenju koje će sudovi dati o ovome. Nažalost, nemamo nikakvo jamstvo da će sudovi iskoristiti prigodu i koristeći se svojom najvećom prednosti nad drugim granama vlasti (stručnost) pravilno protumačiti zakon, popuniti prazninu i dati smjernicu zakonodavcu za budućnost. Dakle, što raditi ako se nezakonito odbije predstečajna nagodba posljedica čega je stečaj (osoba ovlaštena za zastupanje mora predložiti stečaj pod prijetnjom vrlo ozbiljnih sankcija), a da se tijekom tog stečaja ona prva nezakonita odluka o odbijanju predstečajne nagodbe stavi izvan snage? Teško je baviti se dvojbom što je starije, kokoš ili jaje, ali je jedino logično rješenje vratiti se u vrijeme predstečajne nagodbe, osim ako se želi sve svesti na odgovornost države za nezakoniti rad bilo sudaca bilo službenika, bez miješanja u postupak u kojem se dogodila nezakonitost. Ako se ništa ne može postići ulaganjem pravnih lijekova protiv nezakonite odluke o odbijanju predstečaja, onda ih nema svrhe ni ulagati, ali onda je to uskrata prava na učinkovit pravni lijek, što je izravno suprotno onome što je europska pravna stečevina.
>>>Hrvoje Kačer: Nema više igre s prebivalištem i boravištem
Bijeg od odgovornosti
Sudovima je po naravi stvari svojstveno da su prespori, onaj tko tuži nikada nije zadovoljan brzinom. Međutim, u roku od samo godinu dana trajanja postupka, nedavno je u jednom upravnosudskom spisu donesena presuda u kojoj je ključno bilo baš ovo pitanje. Možda ono nije onoliko važno kao npr. slučaj švicarskog franka, ali čak i ako je tako (po nama je možda čak i obrnuto), bilo bi logično očekivati da svaki sudac koji dobije takav predmet doživi to kao nagradu posebne vrste i uloži ogroman trud u donošenje i (posebno) obrazlaganje svoje odluke koja bi kao prva glede ovog problema morala biti na razini visokokvalitetnog stručnog ili pak znanstvenog rada. Za suca vjerojatno i nema većeg izazova od popunjavanja pravne praznine. Nažalost, sud se ograničio na čisti formalizam, na način da praktično nije ni ‘otvorio‘ dvojbu koja postoji i onda se odlučio za neku od opcija. Sve se svelo na tvrdnju da otvaranje stečaja znači i (nakon toga) nemogućnost predstečajne nagodbe.
Propuštena prilika
Problem je u tome što je u konkretnom slučaju riječ bila o nezakonito odbijenoj predstečajnoj nagodbi prije i predlaganja stečaja, a tek kada se to nezakonito odbijanje dogodilo slijedilo je otvaranje stečaja (da zakonski zastupnik nije predložio stečaj postupio bi nezakonito i za to odgovarao). O tome u presudi (koja inače sadržajni dio obrazloženja ima na samo jednoj stranici teksta), nažalost, nismo našli ni riječi.
>>>Hrvoje Kačer: ‘Naši’ i ‘vaši’ investitori državni su problem
Točno je da nismo dio anglosaksonskog sustava presedana gdje je sudska praksa alfa i omega svega, ali ona je i kod nas jako važna, a opisani primjer (na našu veliku žalost nije usamljen) predstavlja (objektivno) svojevrstan bijeg od odgovornosti. Da stvar bude gora, to je sud koji je u nizu stvari prvi hrabro napravio iskorak od postojeće prakse, pa i one višeg suda, npr. u tome tko smije vještačiti u poreznim postupcima. Pravosuđe je na ovom primjeru zakazalo, sreća je samo što je to prvostupanjska odluka pa se možemo nadati nekoj promjeni u žalbenom postupku, ali ostaje žal za nepovratno i neobjašnjivo propuštenom prigodom jasno prikazati problem, moguće opcije rješenja i napokon obrazložiti svoj odabir. Pravosuđe je zasad zakazalo, ali kako objasniti pasivnost i izvršne i zakonodavne vlasti, u kojima ni nakon niza upozorenja struke ne reagiraju? A trebalo bi samo u zakon ubaciti jedan članak koji će odrediti što raditi u takvim situacijama