Uobičajeno je da za sadržaj teksta u ovoj rubrici imamo pravne savjete za određena (pravna) pitanja. Ovaj put je, iznimno, nešto što na prvi pogled djeluje drukčije, makar u biti ipak nije tako. Riječ je o prikazivanju, na jako konkretnom primjeru popraćenom pravomoćnom sudskom odlukom i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, kakav je modus operandi hrvatskog zakonodavca (jedna grana vlasti u trodiobi vlasti –zakonodavna) i Vlade Republike Hrvatske kao ovlaštenog predlagatelja više od 95% usvojenih propisa (druga grana vlasti u trodiobi vlasti – izvršna) prema predsjednicima sudova kao bitnom dijelu treće grane vlasti – sudbene vlasti.
>>>Najviše sudaca, ali i zaostataka
Naime, kada vidimo taj odnos (a jako je teško vjerovati kako bi odnos države prema predsjednicima sudova, posebno u parnicama u vezi s njihovim pravima iz radnog odnosa, smio biti lošiji od odnosa prema bilo kojoj stranci) koji je, barem sudeći na ovom konkretnom primjeru (koji je sve osim nevažan), katastrofalan, lakše se pripremiti na, možda i izdržati, razočaranja koja nas čekaju u vlastitim postupcima, čak i onda kada je zakonski tekst vrlo jasan u našu korist.
Pitanje ustavnosti
Prije gotovo dvadeset godina (Narodne novine 10/1999) zakonodavac je donio zakon o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika kojim je predsjednicima sudova dao dodatak na plaću ovisan o broju zaposlenika u nekom sudu ili drugom tijelu, konkretno za broj od 11 do 20 to je bilo u visini od tri posto. Naravno da su predsjednici sudova i drugi dužnosnici bili prezadovoljni, a više je nego jasno i da ta stavka objektivno nije mogla predstavljati problem za državni proračun.
Iako je zakonodavna praksa višegodišnjeg derogiranja priznatih prava neprihvatljiva u demokratskoj državi utemeljenoj na vladavini prava, sve političke opcije unatrag osamnaest godina sudjelovale su u igri u vezi s isplatom dodatka na plaće predsjednika sudova
No nakon samo godinu dana primjene započela je ‘igra‘, i to igra u kojoj su sudjelovale sve političke opcije na vlasti. Naime, netko je u vrijeme lijeve koalicije koja je stupila na vlast u siječnju 2000. došao na ‘genijalnu‘ ideju da se najprije donese zakon o izmjeni i dopuni zakona koji je propisao dodatak te da se to ponavlja čim se odgoda približi svojem kraju. Iz razloga o kojima možemo samo nagađati tu je ‘genijalnost‘ prihvatila i desna opcija kada se vratila na vlast. Ogromna većina predsjednika to je samo pasivno gledala, ali se ipak našao jedan aktivni koji je i pokrenuo sudski postupak protiv Republike Hrvatske smatrajući da ga se svakog mjeseca oštećuje na temelju zakona koji nije u skladu s Ustavom RH.
>>>Pravda za sve: Suce Vrhovnog suda ne bi smjeli birati suci nižih sudova
Sudski parnični postupak pokrenut 2014. pravomoćno je završen na štetu tužitelja 2018. presudom Županijskog suda u Zagrebu, uz obvezu plaćanja državi parničnog troška od gotovo tisuću eura u protuvrijednosti. Zapravo činjenično stanje koje je jako često kamen smutnje u sudskim postupcima ovdje uopće nije bilo sporno.
Tako je npr. u prvostupanjskoj presudi sud jako olako naveo neke činjenice koja bi svakoga trebale jako zabrinuti, skoro pa uspaničiti: ‘Ovaj sud drži da je tuženik u cijelosti u pravu kada navodi da je Ustavni sud tužiteljeve prijedloge tretirao kao inicijativu temeljem koje je podnio Izvješće Hrvatskom saboru, u kojem je utvrdio kako je zakonodavna praksa višegodišnjeg derogiranja priznatih prava neprihvatljiva u demokratskoj državi utemeljenoj na vladavini prava. Upravo radi takvog postupanja Ustavnog suda, a na temelju prijedloga tužitelja, ovaj sud drži kako taj prijedlog tužitelja nema utjecaja na odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužitelja.‘
Sporna argumentacija
Ključni argument sudova protiv tužitelja je bio da je njegova tražbina zastarjela jer da odgoda primjene nije razlog da tijek toga roka zastane. Zastarni rok se ne bi trebao računati od dana kada je tužitelj podnio prvi prijedlog Ustavnom sudu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom.
U odnosu na žalbeni navod da je tužena još od sklapanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom 2005. i stupanjem u članstvo EU preuzela obvezu primjene pravne stečevine zajednice čiji je sastavni dio tumačenje propisa s ciljem omogućavanja stranci stjecanja, a ne gubitka prava, ističe se da u ovom slučaju primjena instituta nastupa zastare po prigovoru tužene, a i postupanje prvostupanjskog suda, ne može smatrati onemogućavanjem stjecanja prava u korist tužitelja, jer su u cilju zahtjeva pravne sigurnosti i vladavine prava odredbe o zastari potraživanja iz radnog odnosa jasne i dostupne svima, zbog čega nijedna stranka ne bi bila spriječena u ostvarenju svojih prava, čime se ne može ni smatrati da je ovom slučaju tužitelju u suštini uskraćeno pravo na sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa.
>>>Za tri mjesta u Ustavnom sudu 12 kandidatura
Papir očito sve trpi, ali kako to da odgoda primjene nije sprječavanje u ostvarivanju prava nismo o stanju razumjeti i odbijamo prihvatiti, jednako kao i to da Ustavni sud obustavi postupak jer zakon dulje od godinu dana nije na snazi. Time ide izravno protiv vlastitog jako negativnog stajališta o postupanju Hrvatskog sabora baš na ovom konkretnom primjeru. Ipak, nekako najviše smeta što se nitko osim jednog među stotinama vrsnih stručnjaka nije pobunio.