Procjenjuje se kako se, od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, iz naše države iselilo negdje oko 300.000 građana. Razloga za zabrinutost ima jer ovako visoku stopu iseljavanja iz domovine prati odlazak cijelih obitelji koje se trajno iseljavaju kako bi ostvarili bolju egzistenciju, napose i za svoje potomke, kako u drugim europskim ili pak prekooceanskim zemljama. Koliko to utječe na društvenu strukturu kao i kakve sociološke promjene uvjetuje iseljavanje, ali i doseljavanje stanovništva za sada jedino prati Institut za migracije i narodnosti na čijem je čelu doc. dr. sc. Marina Perić Kaselj.
- Egzaktne podatke o broju iseljenih građana Hrvatske nemamo jer ne postoji Registar stanovništva. Službene podatke o iseljenim građanima Hrvatske objavljuje DZS, kojem MUP prethodno dostavlja podatke o ukupnom broju stanovnika Hrvatske, odnosno onih koji su uredno odjavili prebivalište. Problem je što većina iseljenih ne odjavljuje prebivalište stoga dobivamo kontradiktorne podatke ako usporedimo službene brojke DZS i statistike zemalja u koje hrvatski građani useljavaju - tumači Perić Kaselj.
A gdje su strategije?
Budući se Institut bavi svim vrstama migracija znanstveno istražuje i hrvatsku dijasporu – staro i suvremeno iseljavanja, ali više s aspekta analize integracijskih procesa, identiteta, mogućnosti participacije ili povratka te aktualnih suvremenih društvenih procesa. IMIN je spreman aktivno se uključiti u oblikovanje javnih politika i smatra to jednom od svojih bitnih svrha djelovanja.
- Upozoravam već duže vrijeme na nekoordinaciju različitih državnih tijela, znanstvenih instituta i civilnog sektora. Svi bi se aktivno trebali uključiti, svatko sa svog aspekta, a opet u koordinaciji jedan s drugim i na taj način kreirali različite mjere koji bi bile djelotvorne kako upravljačkim elitama tako i razvoju hrvatskog društva u cjelini. Bojim se da bez takvog temeljitog i zajedničkog rada koji počiva na odgovornosti kako pojedinaca, tako i institucija nećemo postići zadane ciljeve. Iz tog razloga se i sada nalazimo pred velikim problemima budući da nismo imali i nemamo razrađene kratkoročne i dugoročne strategije. Na državnoj razini donosimo ad hoc nepripremljeni različite mjere/odluke a to ima svoje posljedice. Ovdje prvenstveno mislim na demografsku politiku, problem radne snage, visoku stopu iseljavanja te „pražnjenja“ određenih regija u Hrvatskoj - upozorava ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti.
I dok u medijima većinom sadržaj pune priče o iseljavanju, rijetki su primjeri kada se pozornost poklanja useljavanju u Hrvatskoj, osim ako to nije radi jeftine radne snage koja nam počinje dolaziti iz svih krajeva svijeta ili pak o izbjeglicama iz svjetskih kriznih političkih žarišta. No, svijetlih primjera useljavanja ima i to gotovo zabilježenih iz dana u dan.
- Novi fenomen koji se iz godine u godinu bilježi u Hrvatskoj svakako je porast useljavanje potomaka iseljenika druge, treće, četvrte i ine iseljeničke generacije. Najveći interes je potomaka iz Južne Amerike. Većina njih dolazi na tečaj učenja hrvatskog jezika Croaticum preko Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, a potom se odlučuju na trajno useljavanje. To su mahom mlade osobe od 23-35 godina. Rade poslove koji nisu u skladu s njihovim kvalifikacijama i manje plaćene poslove. Važno im je da osiguraju egzistenciju i uvjete za ostanak.
IMIN kroz različite aktivnosti i konferencije nastoji uključiti što više znanstvenika i stručnjaka hrvatskog podrijetla iz Južne Amerike kako bi zajedničkim istraživanjem i sinergijom došli do rezultata. Znanstvena istraživanja hrvatske dijaspore u Južnoj Americi bila su poprilično zanemarivana, a zbog španjolskog govornog područja i nepoznavanja hrvatskog jezika među potomcima komunikacija i promocija je bila poprilično otežana.
- Manje je poznato kako su Hrvati u Južnoj Americi, poglavito u Čileu, imali veliki utjecaj u pionirskim zahvatima u procesu modernizacije tih država. Svakako bi ovakve teme trebalo popularizirati i senzibilizirati javnost kako kroz obrazovanje, kulturu, ekonomiju i dati im zasluženo mjesto – ističe pozitivne primjere useljavanja u Hrvatsku ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti dodajući kako se bilježi još jedna useljenička populacija u Hrvatsku, a što su umirovljenici-povratnici koji često žive na dvije ili više lokacija- uglavnom na dvije ili više lokacije u Hrvatskoj (Dalmacija, Zagreb) i u drugoj domovini-zemlji useljavanja. A sve su češći primjeri useljavanja i umirovljenici Hrvati iz BiH koji borave u zemlji useljenja, Hrvatskoj i BiH - naglašava ravnateljica.
Zašto se vraćaju u Lijepu Našu?
Kada se govori o useljavanju u Hrvatskoj brojni su motivi kod novopridošlih građana Hrvatske za dolazak u Lijepu Našu. Baš kao što je i šarolika motivacija za dolazak u vidu brojnih beneficija koje vide u životu na ovim prostorima. Vođeni pozadinom kao što su ekonomska, obiteljska, povratak korijenima, obrazovanje, vjenčanja migracija stanovništva bilježi se ne samo izvan Hrvatske, nego sve više iz drugih država prema našim prostorima.
- U zadnje vrijeme značajan je broj radnih migracija ili ekonomska migracija-useljavanje radne snage te će se ovaj trend useljavanja u budućnosti povećavati s obzirom na nedostatak radne snage u Hrvatskoj (trenutačno negdje oko pola milijuna radnika nedostaje na tržištu u Hrvatskoj). Nešto useljavanja je iz bračnih razloga-udaja i ženidbi, ali u posljednje vrijeme i zbog obrazovanja. Nadam se kako će useljavanje zbog studiranja/obrazovanja u budućnosti također rasti. Imam određene naznake i brojke koji mogu govoriti u prilogu ovom trendu useljavanja. Značajne pokazatelje stranih studenata ima Sveučilište u Dubrovniku, Sveučilište u Splitu i Zagrebu (poglavito Medicinski fakultet). Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu također imaju upisnu kvotu za studente hrvatskog podrijetla – pojašnjava doc. dr. sc. Perić Kaselj.
[caption id="attachment_390888" align="aligncenter" width="609"]
Doc. dr. sc. Marina Perić Kaselj[/caption]
Ujedno upozorava na jednu vrlo opasnu pojavu koja je sve izraženija u hrvatskom društvu koja nikako ne ide u prilog pozitivnim migracijama na našim prostorima.
- Mogla bih reći kako smo društvo koje se boji „stranaca“. To zaključujem iz dosadašnjih iako rijetkih istraživanja koja se bave integracijom radne snage u Hrvatskoj. Mišljenja sam kako je strah odlika nesigurnosti, neznanja i predrasuda. S tim u vezi moramo uzeti u obzir kako je Hrvatska još uvijek mlada država i uvjerena sam kako će unatoč različitim negativnim pokazateljima političkog nesnalaženja, nejasnih strategijskih mjera „brzopletih“ odluka, ideološke podijeljenosti, ekonomske nestabilnosti polako sazrijeti i pri tome konačno definirati vlastiti identitet kako bi mogla čvrsto stajati iza svojih držanih odluka i pozicionirati se u Europi i u svijetu. Migracije su poželjne u svrhu učenja novih znanja, usvajanja novih iskustava, ali u konačnici moramo raditi na tome da vratimo iseljene – upozorava.
No, i unatoč ovoj nemiloj pojavi, brojni su primjeri ljudi koji su se doselili u Hrvatsku u novije vrijeme te su postali njezini građani u svoj punini prava koje ostvaruju na ovim prostorima.
- Imala sam priliku upoznati značajan broj potomaka kako kroz Iseljeničke kongrese, aktivnosti Hrvatske matice iseljenika, kroz kontakte drugih potomaka. Evo istaknut ću i primjer bliske i intenzivne suradnje s dvije znanstvenice doktorice znanosti Mariom Florenciom Luchetti iz Argentine i Natashom Keetlin Ružić iz Australije. Jedino što sam tada mogla za njih napraviti bilo je da ih uključim kao volonterke u IMIN-u kako bi ostale u dodiru sa znanstveno-istraživačkim radom budući su tada radile različite poslove kako bi osigurale egzistenciju i ostanak u Hrvatskoj. Unatoč „nesređenim prilikama u državi“ pa i njihovim teškim uvjetima egzistencije i integracije u Hrvatskoj one su vidjele i vide drugu, svijetlu stranu Hrvatske koju mi nažalost ne vidimo, ne prepoznajemo i ne doživljavamo. Njihov optimizam i upornost rezultirao je zapošljavanjem u struci u Znanstvenom zavodu na Hrvatskim studijima gdje zajedno sa predstojnicom Zavoda dr. sc. Katicom Jurčević također potomkinjom hrvatskih iseljenika iz Njemačke stvaraju novu kulturu znanstveno-istraživačkog rada baziranog na povezivanju i umrežavanju znanstvenika hrvatskog podrijetla iz različitih zemalja i kontinenata. Drago mi je što je IMIN sudjelovao, sudjeluje i da je dio te priče jer izgrađujemo nove odnose s brojnim znanstveno istraživačkim institucijama diljem svijeta gdje su potomci iseljenika pravi ambasadori hrvatskog identiteta i kulture na različitim svjetskim jezicima.
Objašnjava kako je motiv za useljenje u Hrvatsku kod svih triju (sve tri doktorice znanosti) bila je voljeti, živjeti i izgrađivati domovinu očeva i djedova.
Maria Florencia je samo jednim dijelom Hrvatica, a po očevoj strani je Talijanka, Natasha je po očevoj strani Hrvatica, a po majci Australka. Rijetki su primjeri čisti hrvatski korijeni jer se radi o drugoj, trećoj čak i četvrtoj generaciji. Ljubav prema domovini, korijenima prenijeli su im uglavnom uži članovi obitelji. Njihova je želja trajni ostanak u Hrvatskoj. Ovdje se druže s ljudima koji su iz sličnih razloga došli u Hrvatsku i koji prolaze sličan put integracije, ali potrebno im je uključivanje u širu društvenu zajednicu. Također pomažu i novim useljenicima, a informiraju i potencijalne useljenike za koje same kažu da postoji značajan interes. Radi se uglavnom o visokoobrazovnim stručnjacima iz područja IT sektora, medicine, poduzetništva.
- Pozitivni primjeri su brojni ali nažalost o njima se malo zna jer kao što sam rekla bavimo se formama ali ne i ljudima, državne institucije su u ovim slučajevima podbacile jer su krute i ne prilagođavaju se novim okolnostima i trendovima. Nemamo niti kratkoročne niti dugoročne strategije useljavanja, niti mjere integracije koje moraju biti različite ovisno o useljeničkoj skupini. S druge strane, komunikacija internetom izmijenila je društvene odnose te je stoga proizvela i izgradila nove društvene odnose i mreže. Dijaspora stvara virtualne zajednice koje nisu ograničene na fizički prostor što im omogućava prevladavanje fizičkih granica, jezičnih barijera, lakše i brže umrežavanje i dolazak do određenih informacija. Nove društvene procese moramo koordinirano i sistematično pratiti u sinergiji državnih institucija, znanstvenih instituta i civilnog sektora - zaključuje Perić Kaselj.