Ivan Koprić, redoviti profesor s Pravnog fakulteta u Zagrebu te član Instituta za javnu upravu, cijeli svoj radni vijek bio je uključen u više-manje sve promjene koje su se događale u sektoru javne uprave. Sve donedavno. Premda sramežljivo, vlada Andreja Plenkovića izlazi s prijedlozima o promjenama u sustavu, ali za mišljenje više nitko ne pita profesora Koprića. On, kaže, više ne može ni ući u Ministarstvo uprave, osim ako ga ne zovu, a ne zovu ga. Ne frustrira ga to, niti čudi, i dalje će raditi svoj posao, nuditi svoja rješenja i mišljenja, sviđala se ona nekome ili ne.
Koliko su točne teze o glomaznoj i neefikasnoj javnoj upravi? Koliki su viškovi?
– Neki dijelovi javne uprave svakako bi se mogli smanjiti, u prosjeku cijela bi se uprava mogla smanjiti za 20 posto. To je jako teško predočiti ljudima koji u upravi rade, jer oni drže kako zaposlenih nedostaje jer su prenatrpani poslom. Svi mi izvana lakše vidimo neracionalnosti, ali iznutra se to drugačije doživljava. Nisu ljudi problem, nego vodstvo koje ne razumije organizaciju i ne želi je unaprijediti. Bolja organizacija smanjila bi potrebu za velikim brojem zaposlenih, preostalima omogućila da rade bolje i pritom budu zadovoljniji, a građanima osigurala bolje usluge.
Koliko je uopće ljudi sad u upravi zaposleno, postoji li točan podatak?
– Nažalost ne, i pitanje je zašto je to tako. Postoji registar zaposlenih u javnoj upravi koji vodi Fina, ali on nije otvoren za javnost, što je veliki problem.
Zašto nije?
– Ne znam, možda da se izbjegne uvid javnosti. Uvijek kad se nešto zatvara zapravo se nešto skriva, možda obrazovna struktura zaposlenih. No problem je što ni taj registar ne daje potpuni uvid u brojno stanje. Ministarstvo uprave svako toliko objavljuje podatke o zaposlenima koji primaju plaće iz proračuna, ali ni to nisu podaci o cijeloj javnoj upravi. U projektu EUPACK, koji rade eksperti iz svih 28 članica, dobili smo zadatak od Europske komisije da prema određenoj metodologiji ipak utvrdimo o kolikom je broju ljudi riječ. Tim putem došao sam do podatka o oko 305 tisuća zaposlenih u javnoj upravi, tj. državnoj upravi, lokalnoj samoupravi i javnim službama. No problem su javna poduzeća. Već više od deset godina nije objavljen podatak o broju zaposlenih u javnim poduzećima. Sad već zastarjeli podaci govore o oko 80 tisuća ljudi koji rade u javnim tvrtkama, što državnim, što onima u vlasništvu jedinica lokalne samouprave. Znači, ukupno nešto manje od 400 tisuća u čitavom javnom sektoru. Kolega Bejaković je sa suradnicima 2011. objavio da je broj zaposlenih gotovo 500 tisuća, što znači da je sada ipak nekih sto tisuća ljudi manje. Što se javne uprave tiče, smanjio se broj ljudi u vojsci, policiji, javnim službama, posebno obrazovanju...
Premda je i tih sto tisuća manje, postoji i dalje višak od 20 posto?
– Postoji, ali to ne znači da je višak ljudi zato što su oni uhljebljeni pa ne rade, već zato što je organizacija posla jako loša. Također, dio zaposlenih nije obrazovan za poslove u javnoj upravi tako da imamo ogroman niz slučajeva da u njoj rade ljudi koji nikad tijekom obrazovanja nisu za nju ni čuli, a oni koji su obrazovani za rad u njoj teško dobivaju posao. U javnoj se upravi pruža otpor zapošljavanju ljudi koji bi nešto brzo i kvalitetno mogli obaviti, jer bi se onda moralo otpustiti sve koji su tu samo slučajni prolaznici ili je tijekom vremena prestala potreba za njihovim ranijim poslovima pa su iz raznih obzira i socijalnih razloga premješteni na poslove koje ne znaju raditi prema suvremenim standardima. Problem su voditelji, menadžeri tih ustanova, oni koji sustavom trebaju upravljati, jer ne žele racionalizaciju organizacije, a ni odgovornost za rezultate.
Pa nismo jednom čitali priče o uhljebima koji po raznoraznim uredima sjede i ne rade ništa i za to primaju plaću.
– To samo govori da sam u pravu, da su oni koji su šefovi tim ljudima, a nisu ih otpustili ili su ih zaposlili znajući da ne odgovaraju zahtjevima posla ili su im izmislili radna mjesta, pravi problem javne uprave. Imali smo niz takvih apsurdnih primjera ljudi koji zbog politike dobivaju posao u javnoj upravi, ne rade ništa, a primaju plaću, no govoriti da je svih 305 tisuća ljudi u javnoj upravi takvo besmisleno je. Nisu svi isti ni u upravi, kao što nisu ni u novinarstvu, ni u poslovnom sektoru…
Nisu, ali je takvih jako mnogo, klijentelizam je toliki da je takvih primjera previše.
– Uhljebljivanje je dvostrani fenomen, ne samo politički induciran. Zašto toliko ljudi želi raditi za državu? Zato što je rad u privatnom sektoru nesiguran. Hrvatska je s oko 400 tisuća ljudi koji rade na određeno vrijeme među najlošijima u EU. U privatnom sektoru se rijetko tko zapošljava na neodređeno vrijeme, a u državnom je to gotovo pravilo i to je velika prednost javnog sektora. Ako ste sva zaposlenja u privatnom sektoru pretvorili u nesigurna radna mjesta, s malim plaćama i ako ljudi od tamo nemaju gdje otići, razumno je očekivati da će se mnogi htjeti zaposliti u javnom sektoru. Zato ne čudi da se kod ljudi stvara osjećaj da se moraju uključiti u klijentelističke mreže kako bi došli do posla u javnom sektoru.