Američki ekonomist Richard Thaler dobitnik je ovogodišnje Nobelove nagrade za ekonomiju za doprinos u području bihevioralne ekonomije. Svoj je rad posvetio psihološkoj analizi donošenja pojedinačnih odluka: kako razmišljamo i čime se vodimo kada donosimo odluku o novcu, okolišu, kupovini, školovanju… Utjecaj koje takve odluke kumulativno imaju na ekonomiju društva mnogo su veće nego što se čini na prvi pogled, a upravo je u tome značaj Thalerovog rada.
>>>‘Biheviorist’ Richard H. Thaler dobitnik Nobela za ekonomiju
Richard Thaler je velik dio svog rada za koji je dobio Nobelovu nagradu predstavio u knjizi Poticaj (hrvatsko izdanje Planetopija) koja po mnogima predstavlja ono najbolje od bihevioralne ekonomije. Radi se o briljantnoj raspravi o tome kako potaknuti ljude da donose (naj)bolje odluke u najvažnijim vidovima života – financijama, štednji, ulaganjima, zdravstvenoj skrbi, ekologiji, braku. Iako se čita kao napeti roman – jer glavni smo junaci baš mi, vi i ja – nezaobilazno je štivo za sve one koji žele mijenjati svijet na bolje.
Tu svakako prednjače (ili bi barem trebali prednjačiti) ekonomisti, pravnici i političari, ali i svi koji žele naučiti donositi bolje odluke za sebe, svoju obitelj i društvo. U knjizi, koju je napisao u suradnji s uglednim profesorom pravosuđa, Cassom R. Sunsteinom, objašnjava kako pretpostavka da ljudi donose najbolje moguće i uvijek racionalne odluke, nije posve točna. "Oni koji odbijaju paternalizam često tvrde da ljudska bića mogu sasvim dobro odlučivati sama za sebe, a ako ne baš sasvim dobro, onda u svakom slučaju bolje od bilo koga drugog (osobito ako taj netko drugi radi za državu). Bez obzira na to jesu li studirali ekonomiju ili ne, čini se da mnogi ljudi barem implicitno vjeruju u pojam homo oeconomicus ili gospodarstvenik – prema kojem nitko od nas ne griješi u svojim promišljanjima i odlukama, stoga sasvim odgovara slici ljudskih bića kakvu nam predstavljaju ekonomisti.
>>>Einsteinova ‘tajna sretnog života’ prodana za 1,3 milijuna dolara
Prolistate li ekonomske priručnike, saznat ćete da homo oeconomicus može razmišljati kao Albert Einstein, pohraniti memorije koliko i IBM-ov Big Blue i imati snagu volje poput Mahatme Gandhija. Zaista. No ljudi koje mi poznajemo nisu takvi. Stvarni ljudi teško će podijeliti dva velika broja ako pri ruci nemaju kalkulator, katkad zaboravljaju ženin rođendan i muči ih mamurluk na Novu godinu. Oni nisu homo oeconomicus; oni su homo sapiens.“ Da bi smanjio upotrebu latinskog, ali i naglasio razliku, Thaler tu imaginarnu i stvarnu vrstu u knjizi naziva ekoni i ljudska bića i objašnjava kako dolazi do ljudske pogreške.
No ekonomisti i političari ili pak organizacije mogu potaknuti ljude da donose bolje odluke, ako ponude prave poticaje na koje će ljudi reagirati boljim odabirom za sebe i svoje bližnje, smatraju Thaler i Sunstein pa iznose cijeli niz vrlo praktičnih, primjenjivih prijedloga kako to učiniti. Nevjerojatno je da se njihovi prijedlozi doimaju jednostavno, pa čak i prirodno. Autori objašnjavaju: „U ovoj smo knjizi iznijeli dvije glavne tvrdnje. Prva je da naoko beznačajne značajke društvenih situacija mogu bitno utjecati na ljudsko ponašanje; poticaji su posvuda, čak i onda kad ih ne vidimo. Arhitektura izbora, dobra i loša, sveprisutna je i neizbježna te bitno utječe na naše odluke. Druga je tvrdnja da libertarijanski paternalizam nije oksimoron. Arhitekti izbora mogu sačuvati slobodu izbora i istodobno poticati ljude u smjeru koji će im poboljšati kvalitetu života.
>>>‘Biološki sat’ američkim znanstvenicima osigurao Nobela
Obradili smo veliko područje uključujući štednju, socijalno osiguranje, tržište kredita, politiku zaštite okoliša, zdravstveno osiguranje, brak i još štošta. No područje moguće primjene nadilazi teme kojima smo se ovdje bavili. Jedna od naših najvećih nada jest da će bolje razumijevanje arhitekture izbora i moć poticanja navesti i ostale da smisle kreativne načine kojima bi se poboljšala kvaliteta života i u drugim domenama. Mnoge od tih domena zahtijevaju djelovanje iz privatnog sektora. Radna mjesta, upravljački odbori, sveučilišta, vjerske organizacije, klubovi, čak i obitelji, mogli bi se okušati u libertarijanskom paternalizmu i imati korist od njega.“
Da, želimo bolje odlučivati i želimo da nas oni koji imaju širu sliku potaknu na bolje odluke. Da, želimo da vlada i drugi koji donose odluke misle na nas i želimo imati koristi od toga. Želimo bolje odlučivati i bolje živjeti zbog toga.