Konkurentnost nosi asocijaciju na natjecanje, odnosno borbu, napad ili rivalstvo. U današnjem vremenu vrlo je korištena riječ u poslovnom svijetu, koja definira osnovne odnose na tržištu i ukazuje na tržišno natjecanje. Naime, poslovni subjekti nadmeću se s istim ciljevima za ograničene resurse koristeći se iskustvom, snalažljivosti, znanjem i poslovnim tehnikama kako bi pobijedili. Taj je pojam vrlo širok i višedimenzionalan te ga je teško jednoznačno odrediti, posebno u vremenu kada je često korišten i označava natjecateljske odnose između poduzeća, pojedinaca, ali i nacionalnih ekonomija. Što je to konkurentnost, odnosno konkurentska sposobnost tj. prednost danas?
U znaku pitanja
Podrazumijeva li upotrebu brojnih znanja, modernu tehnologiju, gospodarsku snagu zemlje, nove strategije razvoja, razvijene vještine pregovaranje kao i uspješno rješavanja konflikata, poznavanje stranih jezika ili nešto drugo – ostaje otvoreno pitanje. Kako se postaviti u odnosu na kolege u tvrtki, kako se istaknuti, biti bolji, ostvariti bolju poziciju, dobiti menadžersko mjesto, visoku plaću i beneficije u svijetu visoke konkurentnosti, kada se natjecanje čini jedini mogući odnos djelovanja?
Kako razviti novi proizvod, osigurati višu kvalitetu s nižim troškovima, bolju uslugu, biti prepoznat kao ozbiljan i pouzdan konkurent na globalnom tržištu, kako opstati i preživjeti u neizvjesnom vremenu stalnih promjena i tehnoloških inovacija.
Kako razviti novi proizvod, osigurati višu kvalitetu s nižim troškovima, bolju uslugu, biti prepoznat kao ozbiljan i pouzdan konkurent na globalnom tržištu, kako opstati i preživjeti u neizvjesnom vremenu stalnih promjena i tehnoloških inovacija – samo su neke od tema s kojima se susreću menadžeri, ali pojedinci danas. Kako prije od konkurencije prepoznati buduće potrebe kupaca ili ih stvoriti ako je potrebno, kako biti brži, vještiji u lansiranju novih proizvoda, iznaći učinkovita rješenja izlaska iz krize, uspješno voditi multinacionalne kompanije, kako razvijati ljude na učinkovit način, osigurati zadovoljne kupce i zdravu organizacijsku klimu – samo su neka od pitanja na koje organizacije danas moraju odgovoriti kako bi bile konkurentne.
Porterov model konkurentnosti
Kako možemo povećati svoju konkurentnost kao zemlja, organizacija ili pojedinac, kako mjeriti i unaprijediti konkurentsku sposobnost – središnja su pitanja koja zaokupljaju sve vrijeme menadžera. Nezaobilazno ime u definiranju konkurentnosti je Michael Porter, američki profesor koji je napisao desetak knjiga iz područja poslovne strategije i ekonomske teorije te na jednostavan način prikazao složene odnose konkurentskog djelovanja između tvrtki. Razrada modela koji tumači Michael Porter predstavalja abecedu konkurentnosti tj. objašnjava s kojima se izazovima susreću poduzeća u razvijanju konkurentskih prednosti te identificira ključne sila, odnosno snage s kojima treba računati u uvjetima tržišnog natjecanja.
Taj model promišlja na koji način treba djelovati u odnosu na konkurente, o čemu voditi računa te na koji način učvrstiti svoju poziciju na tržištu s obzirom na kupce, dobavljače i ostale tržišne takmace. Prema Porteru, kada na tržište dolaze novi konkurenti, smanjuje se cijena, što automatski snižava profit. Jaki igrači mogu stvoriti barijere ulasku drugih takmacima koristeći se zalihama profita. Takvu poziciju mogu si priuštiti ‘veliki igrači‘ koji su već ranije zauzeli jake pozicije na tržištu. Ako su barijere ulaska niske to može rezultirati time da postojeći ‘igrači‘ idu na konkuriranje troškovima. Mogućnost uvođenja supstituta trenutačnom proizvodu ili usluzi može također biti opasna prijetnja. Jedna od važnih sila tog modela jest pregovaračka moć kupaca. Postoji nekoliko mogućnosti. Ako kupuju mnogo proizvoda iz ponuđenog asortimana ili ako su malobrojni ili pak kritični element proizvodne kvalitete, kupci će imati veliku pregovaračku moć, što će utjecati na smanjenje cijene proizvoda. S druge strane malobrojnost dobavljača ili prevelika ovisnost o njihovoj kvaliteti povećavat će moć dobavljača. Peta sila je suparnička sila među konkurentima, koja iziskuje dodatna sredstva za marketing ili pak snižavanje cijena u odnosu na cijene konkurencije. Porter navodi dva načina ostvarivanja konkurentske prednosti: na temelju niskih troškova ili diferencijacije. Konkurentnost možemo promatrati, odnosno istraživati na nekoliko razina: 1. na razini zemlje, 2. organizacije i 3. pojedinca.
Presudna tehnologija
U suvremenom je društvu tehnologija presudna jer je i unutarnji i vanjski čimbenik okoline, što znači da je poduzeće određeno tehnologijom koju upotrebljava, ali i onom koja je prisutna na tržištu i dostupna je organizaciji. Kao što je poznato, na vanjske čimbenike organizacija ne može utjecati, već im se mora prilagođavati, ali na unutarnje ima veliki utjecaj, tj. može ih oblikovati i određivati, oni međusobno utječu jedni na druge i važno ih je tako promatrati, ne izolirano, već u međuodnosu. Postoje tvrtke koje karakterizira upotreba visoke tehnologije, najnovijih dostignuća telekomunikacijske i informacijske inovacije, one su učeće organizacije u stalnom rastu, procesu poboljšanja usluga i proizvoda, ali i unapređenju poslovnih procesa.
Ulaganja u suvremene tehnološke alate značajke su i ključno razlikovno obilježje uspješnih i neuspješnih organizacija, tako da su i razvijene gospodarske sile svijeta one koje uspješno prate suvremenu tehnologiju.
Ulaganja u suvremene tehnološke alate značajke su i ključno razlikovno obilježje uspješnih i neuspješnih organizacija, tako da su i razvijene gospodarske sile svijeta one koje uspješno prate suvremenu tehnologiju. Nadalje, potrebno je istaknuti da konkurentnost organizacije čini spremnost na učenje i razvoj, ali i konkretna ulaganja u obrazovanje, istraživačke centre, kao i suvremenu tehnologiju. Brzi tehnološki razvoj nemilosrdno hrli naprijed, tako da govorimo o ‘brzima i mrtvima‘. Zastajkivanje u tehnološkog razvoju može značiti i ispadanje iz igre, odnosno nemogućnost nastavljanja tržišne igre, zato treba kontinuirano razvijati svoje tehnološke kapacitete i gledati unaprijed, predviđati i razvijati trendove. Razlikujemo tehnološki visokorazvijene zemlje i organizacije, srednje razvijene, one koje zaostaju u tehnološkom smislu i one tehnološki potpuno nerazvijene, tj. otpisane. Naravno, svi želimo biti u skupini pobjednika, nekada je moguće sanjati, a ponekad snovi postanu stvarnost.
‘Knowledge‘-zaposlenici
Pojmovi kao ‘knowledge‘-zaposlenici, tj. radnici/zaposlenici čiji je rad utemeljen na znanju i društvo znanja ključni su termini koje susrećemo svakodnevno, oni naglašavaju važnost ključnog resursa današnjice – znanja. Možemo promatrati fenomen znanja i upravljanje znanjem na tri razine: razini društva/društvo znanja, razini organizacije/učeća organizacija, tj. organizacija koja uči, i razini pojedinca/zaposlenici, tj. radnici/zaposlenici znanja – ‘knowledge workers‘. Upravo to da znanje postaje glavna poluga uspjeha pojedinaca, poduzeća i nacija stavlja ga u povlašteni položaj dajući mu središnju poziciju u organizacijama te ističe koliko je važno na pravi način upravljati tim strateški važnim kapitalom te imati kvalitetan menadžment koji će osigurati distribuciju, nadgledanje, zaštitu i umnažanje toga suvremenog blaga, svojevrsnoga novog zlata. No s obzirom na to da znanje pod utjecajem tehnologije stalno raste, unaprjeđuje se i obogaćuje, treba stalno pratiti i razvijati koncept upravljanja znanjem u poduzećima.
Pojedinci koji grade svoju snagu, tj. konkurentsku prednost na znanju prednjače, potiskuju konkurenciju kao što organizacije i nacije koje ulažu u obrazovanje, istraživačke centre, nove tehnologije postaju neuhvatljive ostalim tržišnim takmacima. Teorija menadžmenta ljudskih potencijala naglašava činjenicu da ljudi, njihova znanja i vještine, ali i njihova predanost (radu, dodijeljenim zadacima, ali i organizaciji) postaju temeljni kapital koji stvara uspješne organizacije.
Upravljanje ljudima
Možemo dalje reći da upravo ono što razlikuje uspješne od neuspješnih organizacija jest praksa upravljanja ljudima i njihovim znanjima, sposobnostima i vještinama tako da samo one organizacije koje stavljaju čovjeka, zaposlenika u središte donose iznimne poslovne rezultate. Nadalje, vještine koje će biti tražene u budućnosti su: kritičko razmišljanje/rješavanje problema, primjena novih IT tehnologija, timski rad i suradnja, kreativnost i inovacije kao i upravljanje raznolikošću. Odnosno nove organizacije temeljit će svoju organizacijsku konkurentsku prednost na sveukupnom organizacijskom znanju kojem pridonose svi pojedinci.
Neki teoretičari ističu pojam intelektualnoga kapitala, koji predstavlja sve ono što svi zaposlenici znaju i to čini njegovu konkurentsku prednost objedinjujući ljude i njihova znanja, nasuprot financijskom ili materijalnom kapitalu.
Neki teoretičari ističu pojam intelektualnoga kapitala, koji predstavlja sve ono što svi zaposlenici znaju i to čini njegovu konkurentsku prednost objedinjujući ljude i njihova znanja, nasuprot financijskom ili materijalnom kapitalu. Dobar će menadžer uvelike pridonijeti razvoju organizacijskog znanja, ali i stvaranju pozitivne organizacijske kulture gdje su zadovoljni ne samo kupci zbog kvalitetnih i povoljnih proizvoda nego i zaposlenici zbog dobre radne klime, pravednog sustava nagrađivanja i mogućnosti razvoja i učenja.
Novi modeli ekonomije
Kada propitujemo postojeću globalnu situaciju, vidimo neodrživost postojećeg sustava, rastuću nezaposlenost, pojavu siromaštva, zagađenost okoliša, napetost uzrokovanu nemirima, borbu za energente, pojavu velikog vala migranata u Europi. Kako izgraditi uspješne poslovne modele u svijetu velike neizvjesnosti i globalnih promjena? Nije li potrebno izgraditi nove odnose koji će se više temeljiti na suradnji i dogovoru, a manje na oštroj konkurenciji i beskrupuloznom nadmetanju međunarodnih korporacija i vodećih banaka, gdje nisu moguće ‘win-win‘ strategije? Svakako je potrebno rigidne i krute odnose hijerarhijskih modela organizacija i nacija promijeniti i učiniti drugačijima te radne, ali i općenito međuljudske odnose humanizirati tako da budu više usmjereni ljudima, a ne zadacima i procesima. Inzistiranje na kvaliteti proizvoda i usluga treba rezultirati novim odnosima koji bi se trebali više temeljiti na izvrsnosti u odnosima, izvrsnosti u sustavu vrijednosti, poimanju rada, radne etike, radnih odnosa, predanosti izvršavanju radnih zadataka itd. Novi ekonomski modeli trebaju nove paradigme i izazove koji će u središte postaviti ne samo tržište, već čovjeka i zajednicu te socijalne ciljeve postaviti prije ekonomskih. Samo na taj način moguće je održivi razvoj staviti u kontekst razvoja organizacija i dobrobiti pojedinca, čovječanstva u cjelini i opstanka planeta. Potrebno nam je nešto više od emocionalne inteligencije da bismo prevladali vlastitu sebičnost i pohlepu te natjecateljski duh pretvorili u kulturu solidarnosti i suradnje. Kompetitivnost je u ljudskoj prirodi i ne može biti isključena, kao ni obilježje poduzeća da izgrađuju konkurentsku prednost. Međutim, potrebno je ukalkulirati društvenu dimenziju kompetitivnosti u tu teoriju o tržišnom natjecanju, koja ima širu dimenziju razmatranja globalne održivosti i stvaranja boljeg svijeta te nadograđuje težnju za natjecanjem potrebom za suradnjom, solidarnošću prema siromašnima i razvojem zajednice. Samo uravnoteženo društvo može biti sretno društvo, ono gdje se kompetitivnost nadopunjuje suradnjom, što stvara proizvode visoke kvalitete, ali i zadovoljne građane i razvijenu zajednicu.
Piše doc. dr. sc. Ivana Marić