Koliko je prošla godina obilovala političkim preokretima, toliko i ova nudi vrlo uzbudljiv raspored. Prvi su na redu Nizozemci čiji bi parlamentarni izbori mogli sugerirati smjer politike unutar Europske unije, slijede Francuzi pa za kraj sezone šlag na tortu, Nijemci. I dok su prvi zanimljivi najviše kao putokaz, a posljednji ne nude veliku promjenu neovisno o ishodu, francuski predsjednički izbori, po svemu sudeći, bit će najzanimljivija arena ove godine. Prema sadašnjim anketama, predstavnica krajnje desnice Marine Le Pen ima prednost i njezina eventualna pobjeda možda bi i najviše utjecala na europsku politiku, stoga su sve oči uprte u kandidate koji će razmijeniti udarce u prvom krugu 23. travnja. Osim Le Pen, koja bode oči iz svih poznatih razloga, Emmanuel Macron nametnuo se kao najzanimljivija pojava jer nastupa bez stranačke potpore, kao nezavisni kandidat, i zasad je s 25 posto glasova na drugome mjestu prema popularnosti, iza Le Pen koju podupire oko 27 posto ispitanika.
Čudna logika birača
Bivšemu ministru gospodarstva u socijalističkoj vladi Macronu, prije toga investicijskom bankaru u Rothschildu, ankete daju prednost pred ostalim kandidatima u bici s Marine Le Pen, stoga bi se upravo njih dvoje, ostvare li se prognoze, mogli naći u drugom krugu svibanjskih predsjedničkih izbora. Macron je mlad, figurira kao kandidat poslovnih interesa, ali i socijalno je osjetljiv.
Još je zanimljiviji zbog svojega probiznis-programa, kakav je za francuske prilike mnogima anatema. To je ipak domovina paljenja automobila i prevrtanja stolova u borbi za socijalna prava, stoga pomalo začuđuje njegov trenutačno vrlo visok plasman, ali samo dok se pobliže ne pogleda njegov mutni bućkuriš razmišljanja. Iako načelno figurira kao kandidat poslovnih interesa, Macron je miks različitih političkih gledišta koji se čvrsto smjestio u politički centar, zbog čega je iznimno atraktivan u usporedbi s Le Pen, od koje velik dio Francuske najviše strepi.
>>>Le Pen krenula u predsjedničku utrku s obećanjem o ‘povratku slobode’
Bivši ministar gospodarstva u vladi socijalista i aktualnog predsjednika Françoisa Hollandea te prije toga investicijski bankar u omraženom Rothschildu dobro pokriva širok politički spektar i mudro taktizira. Međutim, morao je ponuditi i malo konkretnije namjere, ne samo tople želje za sve. Ključ je probiti se do drugoga kruga 7. svibnja u kojem će se, ‘ceteris paribus‘, naći s Le Pen, a onda se stvari drastično mijenjaju. Dok u prvom krugu glasači biraju prema preferencijama, u drugom se prevladavajuća logika potpuno mijenja i velik dio njih bira protiv, a u tim okolnostima Macronu znatno rastu izgledi. Točnije, svakomu tko se nađe licem u lice s Le Pen jer se, vjerojatno, ponavlja već viđeni scenarij u kojem se svi koji nisu za Le Pen ujedinjuju protiv nje, što joj dosezanje predsjedničke funkcije čini gotovo nemogućim (sadašnje projekcije pokazuju Macronovu pobjedu u drugom krugu s ugodnih 61 prema 39 posto).
[caption id="attachment_261067" align="aligncenter" width="750"]
François Bayrou odustao je od utrke za Elizejsku palaču u Macronovu korist, što bi moglo biti ključno za njegov uspjeh jer će svaki postotak potpore biti važan[/caption]
Ipak, do drugoga kruga treba doći, a bitka za sraz s Le Pen bit će žestoka. Prema trenutačnim preferencijama birača izravni mu je protivnik kandidat konzervativaca François Fillon, koji je dobro krenuo, ali našao se upetljan u nezgodno ‘hrvatski‘ slučaj fiktivnog zapošljavanja članova bliže obitelji u Parlamentu. Usprkos tome puše Macronu za vratom s 19 posto potpore, no predviđanja mu daju sve manje izgleda. Zanimljivo, sličan skandal s nezakonitim baratanjem novcem Europskog parlamenta koji prati Le Pen i njezinu Nacionalnu frontu njoj nije previše naštetio kod birača, pokazuju posljednje ankete. Kad su kandidati antiestablišmenta u pitanju, istrage i pljuvanje medija birači obično protumače kao dokaz njihove ispravnosti. Macrona je dodatno ojačao François Bayrou, još jedna centristička figura i predsjednik Demokratskog pokreta (MoDem) koji je odustao od kandidature u njegovu korist iznenadivši analitičare i javnost. U brojkama, to bi računanjem odoka značilo prebacivanje velikog dijela pet ili šest posto glasova na koje je Bayrou mogao računati nezavisnom kandidatu, a s obzirom na to da je svaki glas važan u prvom krugu, to bi moglo biti presudno.
Francuski mostovac
Sasvim očekivano, svoj je potez Bayrou objasnio potrebom onemogućivanja Le Pen, što zahtijeva i takve neobične poteze. – Možda je to moja žrtva, ali vjerujem da postoje vremena u kojima čovjek mora shvatiti ozbiljnost situacije i razmisliti kako je riješiti. Nije vrijeme da mislim na sebe, nego na svoju zemlju – rekao je. Nakon pucanja skandala s Fillonovim obiteljskim biznisom Bayrou se lako odlučio za Macrona.
>>>Marine Le Pen: Brexit je okidač domino efekta koji će srušiti čitavu Europu
Mogući lider šeste ekonomije svijeta dosad se nije natjecao na izborima i donedavno je bio nepoznanica biračima, no to je u posljednje vrijeme možda i najveća prednost. Građani, ‘umorni od ustajale politike‘, kako ide uobičajena frazeologija, skloni su svemu novomu, čak i kad nije previše novo kao u njemačkom slučaju u kojem je, šokantno, socijalist Martin Schulz izbio na prvo mjesto iako se realno teško može smatrati novim (samo dugo odsutnim). Ni Macronova priča više nije pretjerano nova, čuli su je birači po cijeloj Europi: ne želi se ideološki svrstavati, mlad je, zanima ga ekonomija, istodobno je socijalno osjetljiv, na čelu je pokreta, nikako stranke (Naprijed), želi počistiti disfunkcionalan politički sustav i, naravno, on je uspio, eto, s mnogo sreće; mogao je to biti i netko drugi, a ne on, i žao mu je pomalo što je bogat i ugledan. Kako piše britanski Guardian, njegova priča nalikuje na sladunjave romane kakve je pisao kao tinejdžer. Rođen je u buržujskoj obitelji liječnika u Amiensu i već je sa 16 godina imao vezu sa svojom 24 godine starijom učiteljicom glume. I dok bi u Americi sirota žena gulila solidnu robiju, a mali obilazio psihijatre da mu pomognu s nepostojećim problemom, u Francuskoj je to ponedjeljak. Pričicu rotoromana zaokružuje njegovo ispunjenje obećanja da će se jednom vratiti iz Pariza, u koji je prognan kako bi se prekinula veza, i vjenčati s učiteljicom. Danas njegova supruga, Brigitte Trogneux bila je u trenutku erupcije strasti 40-godišnja majka troje djece od koje je najstarije bilo otprilike Macronovih godina.
Plivanje između lijevog i desnog
Premda se u skladu s modernim tekovinama odbija svrstavati lijevo ili desno, 39-godišnji Macron otvorenost poslovnoj zajednici kombinira s čvrstim socijalnim stajalištima i odbacuje titulu centrista u korist ‘ljevičara otvorenoga za ideje desnice‘, kao što odbacuje i etiketu socijalista. Prilično očit problem s Macronom jest stoga shvatiti što on točno misli i nudi, a to, jasno, nije nimalo slučajno jer pokušava uhvatiti Fillonove glasove i umjerenije ljevičare nezadovoljne nominacijom ‘tvrđega‘ Benoîta Hamona za socijalističkoga kandidata. Kako se presudni datum približava, mediji i potencijalnih birači sve su snažnije pritiskali Macrona da pokaž nekakav suvisao program jer se od povremenih i nabacanih misli teško može shvatiti što bi to napravio i koliko je naklonjen poslovnoj zajednici, a koliko socijalnoj državi. Neki bi ipak htjeli vidjeti što kupuju. Razjašnjenje su zato i dobili, premda ne previše detaljno.
[caption id="attachment_261066" align="aligncenter" width="750"]
Ispunio je obećanje iz školskih dana da će se vratiti iz Pariza, u koji je otpremljen da bi se prekinula veza s 24 godine starijom učiteljicom glume, i vjenčati s njom[/caption]
Olakšati poslovanje
Macron želi kombinaciju fiskalne discipline i javnog trošenja, kao i svi drugi političari oduvijek. U pet godina uštedio bi 60 milijardi eura i otpratio 120 tisuća zaposlenih u javnom sektoru, a u ekonomiju bi istodobno uložio 50 milijardi eura. Deficit bi držao ispod tri posto, tvrtkama bi olakšao otpuštanje, ali ojačao bi i socijalnu sigurnosnu mrežu otvaranjem samozaposlenima i poduzetnicima pristup naknadi za zapošljavanje. Porezno opterećenje kućanstvima i tvrtkama smanjio bi za 20 milijardi eura. Dok je bio član Socijalističke stranke, zagovarao je ‘treći put‘ koji su popularizirali Tony Blair i Gerhard Schröder, varijantu otvorenosti biznisu s natruhom socijalne osjetljivosti. Kao ministru u socijalističkoj vladi zadatak mu je bio osmisliti reforme za olakšavanje poslovanja, ali i njegova relativno nježna ruka naišla je na velik otpor u Francuskoj. Paket utemeljen na liberalizaciji i deregulaciji ekonomije snažno oslonjene na državnu prisutnost (nazvan Macronov zakon) u kojem se, primjerice, duže željezničke rute (državne) otvaraju konkurenciji privatnih autobusnih prijevoznika, mijenja radno vrijeme nedjeljom, ubrzava funkcioniranje radnih sudova, olakšava otpuštanje, otvara tržište reguliranih profesija itd. na kraju je silom proguran mimo parlamentarne procedure. Iako je pod pritiskom dao neke konkretne podatke o svojim namjerama, Macron još nije ponudio cjelovit ekonomski program, ali iskustvo uči da to i nije presudno za uspjeh.
Karijera bez padova - najprije milijuni pa politika
Nakon što je diplomirao filozofiju i javne poslove Macron upisuje École nationale d‘administration, poznatu školu za proizvodnju francuske upravljačke elite. Nakon završetka počinje karijeru u administraciji, a nakon četiri godine odlučio se okušati u privatnom sektoru kao investicijski bankar, gdje se zadržao jednako dugo. Iz Rothschilda odlazi 2012. kao milijunaš zahvaljujući istaknutoj ulozi u sklapanju dogovora između Pfizera i Nestléa (navodno je samo na tome zaradio gotovo tri milijuna eura). Sa sitnišem u džepu vraća se u javni sektor, no ovaj put na malo višu razinu nego prije, postavši zamjenik glavnoga tajnika u Hollandeovu kabinetu. Najvišu stepenicu u političkoj karijeri dosegnuo je 2014. kad je u vladi premijera Manuela Vallsa imenovan ministrom gospodarstva. Razočaran otporom aktualnog predsjednika liberalizaciji, Macron napušta vladu i osniva svoj pokret En Marche.