Dopalo me predvidjeti kakva će biti poslovna 2019. To ovdje u Americi i nije laka zadaća jer se iz dana u dan mijenjaju poslovni uvjeti u svjetskim razmjerima. Za nas, Applied Ceramics i Sunceco, izvozne proizvođače iz SAD-a i Hrvatske, to znači da se treba znati snaći kad vam se jedan dan sugerira da se otvara novo tržište u Iranu jer su ukinute sankcije, a onda, nakon nekoliko mjeseci, da su opet uvedene. Jedan dan upućuje vas se na poslovanje s Kinom, drugom svjetskom ekonomijom po veličini, a drugi, nedavno, SAD uvodi carine na većinu kineskih proizvoda. Upravo počnete isporučivati u Rusiju, kad i tamo sankcije. Hoće li biti rata s Korejom? Ne, ne, upravo su se pomirili. Velike svađe s Kanadom i Meksikom? Ne, upravo smo potpisali novi ekonomski sporazum o slobodnoj trgovini. Velike migracije ljudi? Migracije su obično podmlađivale ekonomije.
Čeka se ‘tvit‘ iz Bijele kuće
U Silicijskoj dolini sve se više govori o pregrijanoj ekonomiji i skorašnjoj korekciji tržišta, ‘market correction‘, što je američki eufemizam za ekonomsku krizu. Meni bi to bila već sedma ili osma otkako sam došao u Ameriku. A opet, ni mediji ni ekonomisti nikada do sada nisu pogodili kad će početi usporavanje. Sad ih muči što krize nije bilo već devet godina – pa bi se onda jedna morala uskoro dogoditi jer, eto, već joj je vrijeme. Svi su uvjeti tu:
1. Nitko više i ne zna kolika je količina dolara u optjecaju. Nekad se govorilo o astronomskim iznosima jer se te veličine nisu mogle pojmiti. Danas se nazivaju ‘ekonomskim veličinama‘. 2. Zaposlenost je visoka (3,8 posto). 3. Amerikanci kupuju kao da se dijeli zabadava. 4. Cijene nekretnina su stalno visoke. 5. Dioničko tržište puca po šavovima. 6. Banke ‘uvaljuju‘ kredite po vrlo povoljnim uvjetima. 7. Količina robe na skladištima također raste. 8. Ekonomski je balon nabreknuo i sve više raste.
I, što nedostaje? Možda jedan nesmotreni ‘tvit‘ iz Bijele kuće i tres! – kriza počinje. Ali ne, ne, današnje su vlade pametnije, naučile su kako se kriza liječi pa neće dopustiti da se ponovi 2008. Nadamo se...
Hrvatsku takvo što, naravno, neće snaći. Pa mi smo se tek iskobeljali iz prošle krize! I došli do rasta od tri posto! Pa ne može to tako kratko trajati! I ne može, evo i zašto:
1. Hrvatskoj je tek počeo pristizati novac fondova Europske unije koji se upotrebljava za obnovu gospodarstva i infrastrukture. 2. Stopa nezaposlenosti tek se uspjela spustiti ispod desetak posto. 3. Potrošnja sramežljivo raste. 4. Cijene nekretnina sramotno su niske. 5. Dioničko tržište Crobex baš se i ne primjećuje. 6. Banke se nećkaju bi li, ne bi li; još ih muči osjećaj ‘privremenosti‘. 7. Roba opet sve više dolazi iz uvoza. 8. Ekonomski je balon mlohav. Svi bi radije da je veći, ali nikako da prionemo na to da ga napušemo.
Pa, što nedostaje? Ništa veliko i ništa teško što se ne bi moglo napraviti već u sljedećoj godini.
Što se može učiniti
1. Dotok kapitala iz fondova Europske unije mogli bismo drastično povećati – Hrvatska je i dalje jako gladna kapitala da obnovi zastarjelu infrastrukturu i industriju. 2. Primanja zaposlenih koji doista rade mogla bi se povećati za više od dvjesto do tristo kuna, što bi usporilo odljev kvalitetnih ljudi iz Hrvatske i osiguralo djelomičan povratak onih koji su već otišli. 3. Proizvodnja i poljoprivreda također su gladne kapitala, više i ne mogu podmirivati potrebe stanovništva. Hrvatska brzorastuća dijaspora u tome bi još mogla odigrati ključnu ulogu s kapitalom, znanjem, tehnologijama, tržištem. Prestanimo se bojati hrvatske dijaspore. 4. Tržište nekretnina još je nesigurno, primitivno i divlje: ili u vlasništvu ljudi koji su umrli u prošlom stoljeću, ili poduzeća kojih više nema, ili državnih agencija koje i ne znaju što imaju i što bi s time. Upravo se zato i ne može uvesti porez na nekretnine. Inače, sveukupna američka ekonomija počiva na vrijednosti nekretnina. Možda bi se i u Hrvatskoj moglo razmisliti o Rooseveltovu načinu poticanja banaka i pokrivanja nekretninskih rizika s pomoću državnih agencija. Naime, bez stabilnih cijena nekretnina nema ni stabilne ekonomije. 5. Hrvati i dalje radije drže novac u gotovini nego da ga u bilo što ulože, a kamoli u dioničko tržište. Je li to nasljeđe socijalizma? Potreban nam je popularan program financijske izobrazbe kako bi se Hrvati ohrabrili da ulože u sebe, svoje obitelji i svoju zemlju umjesto da novac drže u čarapi. Možda ima mjesta i za kakva jamstva kako im se ne bi dogodilo ‘već viđeno‘. 6. O bankama već svi sve znamo. Valja podsjetiti na to da bi one trebale biti financijski servis poduzećima i stanovništvu, a ne njihov vlasnik. To im omogućava i država oligopolnim položajima, što uvjetuje nedostatak konkurencije. 7. Osjeća se potreba za višestrukim umrežavanjem ljudi na portalima kako bi hrvatski proizvođači i OPG-ovi imali izravan kontakt s potrošačima, opskrbljivali ih i mimo prodajnih lanaca i preprodavača. Poradimo na slobodi tržišta da nam se ne dogode novi agrokori. 8. Ekonomski bi rast, prije svega, mogli pokrenuti država i državna poduzeća. Da, zvuči čudno čuti to od jednog ‘Amerikanca‘. Međutim, ako više od pola zaposlenih, više od pola potrošnje, više od pola ulaganja, više od pola nekretnina otpada na državu, ministarstva, državne agencije, državne i javne službe te državna poduzeća, očekivali bismo da će se i svi ti resursi pokrenuti radi većeg oporavka ekonomije i obnove zemlje. Dodajmo tomu i mogućnost razvoja tzv. state to state businessa na područjima na kojima se troši (i zarađuje) golem novac na državnim projektima u kojima privatna poduzeća ne mogu konkurirati (zdravstvo, sport, kultura, obrazovanje, obrana, migracije). Počnimo birati ministre koji znaju i zaraditi, a ne samo trošiti novac dobiven ubiranjem poreza. O toj temi moglo bi se mnogo više reći kad bi bilo mjesta.
Moglo bi se ovdje i o porezima, na čemu je ova Vlada RH mnogo napravila, o osiguranjima, uspješnosti turizma, ali, Bože moj, trebamo nešto ostaviti i za 2020. Tada ćemo predsjedati Europskom unijom pa će nam se druge europske zemlje (osim Ujedinjenoga Kraljevstva) diviti na napretku koji smo postigli 2019. To će biti taj dan… 
Vaš priučeni futurolog