Poznati zagrebački fotograf Ratko Mavar, ujedno i dugogodišnji Liderov urednik fotografije, ususret velikoj utakmici mundijala koju gotovo cijela zemlja s nestrpljenjem iščekuje ‘obračunao se s narodnom negativom‘ koja umanjuje uspjehe hrvatske reprezentacije. U svojoj objavi na Facebooku podsjetio je da zatiremo radost, unatoč tome što slavljenje uspjeha može samo privući uspjeh te da se bezrazložno opiremo strasti opisujući ih niskima i primitivnima.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
Čitam na FB kako neki uporno žele umanjiti ili skrenuti pažnju s uspjeha naše nogometne repezentacije na po njima važnije stvari. Nisam od onih koji se moraju javno obračunavati s neistomišljenicima. Ne mislim ni da oni „mrze sve hrvatsko“ i razumijem njihove namjere stremljenja prema višim ciljevima. Uz poštivanje njihovog izražavanja želim i ja nešto reći o tome.
Kažu: Uspjeh u nogometu neće nam donijeti manje račune za stuju i plin. Kažem: Neće, ali život se ne sastoji samo od plaćanja režija. Uspjeh je vrlo moćan pojam i nužan za zdrav život i za razvitak društva u kojem taj razvoj indirektno može donijeti jeftiniju struju.
Kažu: Igrači će dobiti velike premije, a mi smo ovce koje navijaju za njih a nemaju od toga koristi. Kažem: Ti igrači koji tamo igraju ionako su svoja izvanredna igračka umijeća dobro naplatili u svojim matičnim klubovima u milijunima eura. Novca imaju dovoljno. Njihova je dobra volja (a oni koji je nemaju budu poslani kući) da se potpuno daju na raspolaganje izborniku i reprezentaciji.
Kažu: Navijanje i cijela ta euforija je primitivna i pobuđuje niske strasti. Kažem: Ako ćemo biti iskreni, svaka je igra primitivna. U ovoj 22 muškarca guraju loptu po livadi. Pa što, naši gurači su bolji od drugih i to nas veseli. Veseli nas da i u tako primitivnoj igri ipak možemo uživati u njihovom vrhunskom umijeću, u kombinatorici, u taktici. A niske strasti? Od kad su to strasti loše, makar bile i niske. Zašto je kod nas strast nešto za osudu, ponašanje koje se povezuje s alkoholom i nasiljem? Ja mislim da nam kao društvu nedostaje strasti. Strast rješava strah, pokreće i motivira za promjene.
Kažu: Navijanje na trgovima i doma pred televizorom je glupo, tako ne možete pomoći igračima. Kažem: Navijanje pomaže nama. I slavlje pomaže nama. Odgajani smo da se emocije ne pokazuju, da moramo biti tihi i pristojni. S druge strane jasno izražavanje želja i strahova djeluje terapijski, oslobađajući. Ali slavljenje uspjeha je ono što daje šlag na tortu! Toliko su nas stisnuli u te male okvire da u njima nije ostalo prostora za radost. Slavljenje uspjeha privlači uspjeh! I širi naše okvire. Trebali bi svaki i najmanji uspjeh u životu dostojno proslaviti. Kažu: Penali su lutrija i imali smo sreće. Kažem: Relativiziranje i umanjivanje vlastitih sposobnosti je naša rak rana. Stav „svi su bolji od nas, a kad mi koji put budemo bolji, onda je to slučajno“ je sindrom malih potlačenih naroda. Bez obzira koliko naši pojednici vlastitom upornošću i strašću postižu u svijetu, naše je mišljenje da nismo dovoljno dobri. Zato su ovakva natjecanja dobra. Ona podižu letvicu, daju samopouzdanje i vjeru da i mi možemo s najvećima jer vrijedimo! Ne da se uspoređujemo s drugima nego da budemo svjesni svojih mogućnosti.
I na kraju kažu: Što nama znači to što neki tamo igrači pobjeđuju? Ionako svi igraju u stranim klubovima, nisu baš ni svi 100 % Hrvati... A ja kažem: Nisam nacionalist, ali sam domoljub. Ova domovina mi je puno dala. Vjerovatno postoji i neka država koja može dati više, neka u kojoj su političari moralniji, narod mudriji, ulice čišće, a plaće veće. Ali ja ne bih miješao pojam domovine i države. Domovinu volim bez pitanja, a državu ću vječno kritizirati. Zato da postane bolja. E sad kakve veze imaju igrači s tim? Oni igraju za domovinu. Oni trče i nakon 120 minuta kao da im je prva. To je ono što je najvažnije, to što oni daju i koliko se trude. To je i na kraju ono što nama daje primijer u svakodnevnom životu. Koliko mi dajemo? Koliko smo pošteni? Koliko se trudimo? Koliko se bojimo neuspjeha? Koliko smo spremni prihvatiti svakoga koji se daje za domovinu bez obzira na krvna zrnca? Koliko osjećamo zajedništvo bez obzira na različite stavove? Koliko smo spremni prestati optuživati druge i preuzeti odgovornost za svoj život? Uživam gledati naše nogometaše s koliko samopouzdanja i odgovornosti namještaju loptu za udarac u gol. Za koga? Za nas, jer mi smo ta domovina!