Kolumnistu godi kad mu dugogodišnji čitatelji kažu da u dugom nizu godina dobro predviđa događaje i zauzima se za prave stvari. Sva sreća da se ocjena donosi općenito, a da se ipak zaborave povremeni promašaji. Ako bih se osvrnuo na pisanje kolumni koje objavljujem kontinuirano od 1989. (kad je pokrenut prilog ‘Poslovni svijet‘ u Večernjem listu), onda bih morao priznati jednu veliku pogrešnu prognozu i jedno, ha, ako ne promašeno, onda iz današnje perspektive dvojbeno zauzimanje za nešto.
Mudri Zapad znao je kad treba otvoriti vrata slobodnom protoku radne snage. S deset do petnaest godina odgode. O, kako bi sad bilo lijepo da je na snazi zabrana odlaska u zemlje poput Irske! Ne bi ovdašnji biznismeni jedni drugima preotimali radnike.
Kardinalna pogrešna prognoza bila je ona s početka 90-ih, u vrijeme izbijanja rata u Hrvatskoj, kad se moglo očekivati da će u takvim okolnostima nastupiti nestašice. Pogotovo zato što je naša generacija imala još živo sjećanje na nestašice početkom 80-ih godina. Kad čak nije bilo rata, već je bila dovoljna devizna nelikvidnost da police u trgovinama budu poluprazne ili prazne.
Ispalo je, međutim, da su ratne godine u Hrvatskoj prošle bez očekivane nestašice robe. Kapitalizam, makar u povojima, učinio je svoje. Za razliku od socijalizma, kad je bilo novca, ali nije bilo robe za kupnju, povratak u kapitalizam donio je situaciju da je bilo robe, ali nije bilo novca. Pa su jedno vrijeme postojali redovi – za crni kruh. Drugih vrsta bile su pune police, ali standard je izazvao nestašicu najjeftinijega, crnog kruha. Drugih nestašica nije bilo tijekom rata.
Dvojbeno zauzimanje
Osim te pogrešne prognoze u više sam se navrata zauzimao i za nešto dvojbeno. Što punu težinu dobiva ovih tjedana i mjeseci. Naime, kad se u ovom dijelu Europe urušio socijalizam, u Washingtonu su neki tamo profesori smislili takozvani washingtonski konsenzus. Zapravo instant-rješenje za novonastale mlade demokracije i mlade kapitalizme. Servirano je globalizacijsko pravilo kako je čarobno rješenje u tome da se što brže omogući ‘slobodan protok robe, kapitala i radne snage‘. Samo su naivci mogli misliti da je taj savjet bio krajnje dobronamjeran i bez domišljene koristi za zapadne države iz kojih se u ex socijalističke zemlje izvozila tržišna ekonomija.
>>>Pavić potpisao memorandum o uvozu radne snage s ukrajinskim ministrom socijale
Zapad je najprije ostvario ekstraprofite na brzom otvaranju novonastalih država uvozu proizvoda sa Zapada. Od spomenutog trojstva najprije je pokrenut slobodni protok robe. Naravno da se tu dobitnik znao unaprijed. Stanovnike nekadašnjih socijalističkih država, gladne široke potrošnje, lako se pretvorilo u kupce. S obzirom na to da nisu imali dovoljno platežne potražnje, tu je uskočio drugi dio onog recepta iz Washingtona: slobodan protok kapitala. Kapital koji je posuđivan slijevao se u slapovima i jačao potražnju za robom zapadnih korporacija. Shvativši mudro postavljenu zamku, upozoravao sam na to da se ‘zaboravilo‘ na treću stvar – slobodan protok radne snage. Ondje gdje je Zapad mogao pobijediti (sloboda protoka robe i kapitala), djelovalo se brzo, a ondje gdje je Istok mogao biti u plusu (izvoz radne snage), zapreke su ostale.
Inovativni poduzetnici
Danas, kad rijetko koji hrvatski poduzetnik ne jadikuje zbog nedostatka radne snage, kroničar požali što se zauzimao za slobodan protok radne snage. I tu je mudriji Zapad znao kad treba otvoriti vrata. S deset do petnaest godina odgode. Upravo u ovo vrijeme kad je (umjetno, monetarnim podgrijavanjem) postignut kontinuiran rast, uvedena je sloboda protoka ljudi. O, kako bi sad bilo lijepo da je na snazi zabrana odlaska u zemlje poput Irske! Ne bi ovdašnji biznismeni jedni drugima preotimali radnike. Treba priznati da nije sve stvar zavjere Zapada. Tržište čini svoje.
Slobodu kretanja radne snage poduzetnici rješavaju inovativno: posuđivanjem novca zaposlenicima da vrate privatne dugove bankama, samoposlužnom slastičarnicom zbog nedostatka konobara, unajmljivanjem kuća i stanova za radnike...
Zemlje poput Hrvatske imale su dva desetljeća da se pripreme za otimanje/zadržavanje radnika. Sad je u kratkom roku nemoguće zaokrenuti rijeku koja teče u jednom smjeru. Kazna stiže na naplatu. Najnoviji Finini podaci za 2017. pokazuju da su u hrvatskom gospodarstvu plaće lani rasle za 4,3 posto, a da su tako dodatno (država odavno uzima previše) smanjene nove investicije. Slijedi nekoliko godina inovativnosti među sposobnim poduzetnicima.
>>>Direktor pozajmio zaposlenicima 250 tisuća kuna da se riješe dugova
Od Đure Horvata, vlasnika Tehnixa, koji zadržava svoje radnike posuđujući im novac da vrate privatne dugove bankama, preko slastičara iz Pule koji obustavlja narudžbe za stolovima jer nema dovoljno konobara, pa tko hoće kolač, mora ga naručiti i ponijeti sa šanka, do tvrtke Boxmark koja je upravo objavila oglas da u sjeverozapadnoj Hrvatskoj unajmljuje kuće ili stanove za svoje radnike koje mami iz drugih dijelova Hrvatske. Od države je teško očekivati inovacije, zato će slobodu kretanja radne snage, koju smo, jelte, zagovarali, biznis platiti manjim profitima i investicijama te žestokom borbom za svakoga kvalificiranog radnika.