Novomu ministru rada otac je bio župan, ministrici poljoprivrede dožupan. Državnoj tajnici teta je HDZ-ova eurozastupnica. Višestranačje u većini zemalja stvara političke dinastije. U Hrvatskoj je upravo u tijeku prva politička obiteljsko-generacijska tranzicija
Josipu Aladroviću, novomu ministru rada, otac je bio HDZ-ov župan Požeško-slavonske županije. Novoj ministrici poljoprivrede Mariji Vučković, otac je bio dožupan Dubrovačko-neretvanske županije. A Sanji Putici, novoj državnoj tajnici u Ministarstvu kulture, teta je Dubravka Šuica, eurozastupnica iz redova HDZ-a. Kad se tomu doda da je majka smijenjene ministrice fondova EU Gabrijele Žalac dugogodišnja utjecajna HDZ-ovka u Vukovaru, a da je eurozastupnik Karlo Ressler posinak Vladimira Šeksa, nikakvo čudo što su se kolege u medijima raspisali o bujanju nepotizma na hrvatskoj političkoj sceni.
Ima priča u kojoj djed koji je bio ministar poučava unuka kojeg pripremaju za ministra: ‘Milo moje, ovo je naša država. Nemoj previše uzimati u džep i brini se da država bude u dobrom stanju. Mora nešto ostati i za tvoju djecu koja će jednog dana postati ministri‘
Razumljiv je animozitet javnosti prema sve većem broju djece HDZ-ovih moćnih pojedinaca. Ali hajdemo pojavu sagledati uz isključene emocije. To što premijer Plenković za eurozastupnike, ministre i državne tajnike imenuje djecu stranačkih doajena nije ništa čudno. Sastavni dio većine država u kojima postoji višestranačje i parlamentarna demokracija stvaranje je obiteljskih političkih dinastija. Ako nam je SAD uzor, onda ćemo prije ili poslije dobiti lokalne ‘Kennedyjeve‘ ili ‘Busheve‘. Evo, u Grčkoj je premijer postao Kiriakos Micotakis, izdanak stare političke dinastije.
Kako ne pogurati dijete?
Višestranačje u Hrvatskoj približava se tridesetoj godišnjici. I kao što se na poslovnoj sceni smjenjuju generacije (tranzicija s osnivača tvrtki s početka devedesetih), jednako se tako, slijedom biološke neizbježnosti, događa i političko prebacivanje na novu generaciju.
Kao i u mnogim drugim zemljama, javnost treba naučiti lekciju da politika, među ostalim, postaje obiteljski biznis. Ima obitelji u kojima se već četvrta generacija bavi lijevanjem plemenitih metala. Opće je poznato da se katedre na mnogim fakultetima (pravnome, primjerice) prenose s koljena na koljeno. Od troje liječnikove djece bar se jedno odluči za roditeljsko zvanje. I gle čuda, takva djeca brže dobiju specijalizaciju od pridošlica bez obiteljskoga liječničkog korijena. Djeca odvjetnika u velikom broju u nekom trenutku preuzimu obiteljsku odvjetničku praksu. Pa su tu zubari, javni bilježnici, veterinari, autoprijevoznici... Nisu ni mediji iznimka. Na HTV-u već ima i obitelji čiji praunuci rade ondje.
To što mi koji nismo ‘umočeni‘ u politiku mislimo da je politika nešto više, u smislu rada za opće dobro, to je naš problem i naša iluzija. U stvarnosti, riječ je o profesiji kakve su i sve druge. Ako roditelj ima zainteresirano dijete pa se ono sa šesnaest godina upiše u stranku, kako mu ne pomoći u nečemu što tako jako voli?
Sad će neki upozoriti kako politička stranka nije isto što i privatna tvrtka. Nije isto, ali, budimo realni, nije ni tako različito. Političke stranke (ovdje je, prije svega, riječ o HDZ-u jer je u višestranačju najdulje na vlasti pa su ti procesi bili najbrži) vrlo su slične dioničkim društvima. Upišeš se i već si ‘dioničar‘. Onda ‘prašinariš‘ po terenu, lijepiš plakate, pomažeš u izbornom maksimiranju glasova. Pa dobiješ neku funkciju, pa ako imaš mecene – eto te kao direktora u nekome lokalnom komunalnom poduzeću. Dioničari očekuju dividendu, jel‘te. Pa nije čudno što se jedan takav prije nekoliko tjedana protestno ispisao iz HDZ-a jer nije, nakon mnogo rada, dobio dobro plaćeno državno-menadžersko mjesto.
Dinastije imaju pravila
Naravno, obvezno je pitanje, zar nije tako bilo i u socijalizmu? Naravno, nepotizma je bilo i tada. Ali budući da političke funkcije nisu omogućavale osobito bogaćenje, djeca političara upisivala su vanjsku trgovinu, a tatice su ih smještali u ‘export-import‘ tvrtke. Cijenjeno je bilo i mjesto u diplomaciji.
Samo po sebi formiranje političkih dinastija ne mora biti štetno za državu i za sve one koji su u njoj ‘dioničari bez prava glasa‘. Obiteljsko iskustvo u državničkim poslovima može biti korisno. Ali samo ako se ne svodi na korupciju. Nažalost, prva generacija političara u samostalnoj Hrvatskoj ostat će obilježena (ne treba uopćavati, naravno) po ljepljivim prstima i mnogim primjerima upotrebe javne funkcije za sumnjivo stvaranje osobnih prihoda. Treba se nadati da će druga generacija biti odmjerenija u vezi s tim.
Znam da taj optimizam ne dijele mnogi čitatelji ‘Ekonomalija‘. Negdje sam pročitao priču u kojoj djed koji je bio ministar poučava unuka kojeg pripremaju za ministra: ‘Milo moje, ovo je naša država. Nemoj previše uzimati u džep i brini se da država bude u dobrom stanju. Mora nešto ostati i za tvoju djecu koja će jednog dana postati ministri.‘