Drugi put u manje od godinu dana moj prvi direktor u Poletu Đuro Tadić organizirao je u Sisku okrugli stol na temu nekadašnje Željezare Sisak. Prvi je povod bilo predstavljanje knjige o Željezari, a ovog tjedna povod je bila 80-godišnjica početka rada Talionice Caprag na čijim je temeljima nakon Drugoga svjetskog rata stvorena sisačka željezara. I dok je prvi skup bio evociranje uspomena, ovaj novi je uza sjećanje na ostvarenja i uzroke nestanka imao i pogled u budućnost.
>>>Miodrag Šajatović: Kad ćemo imati veće plaće? Kad ih zaradimo
A budućnost bi se mogla jednog dana u poslovnim školama proučavati uza sintagmu ‘reinkarnacija poduzeća‘. Poslovna povijest bilježi mnogo slučajeva poduzeća feniksa. Tvrtka bankrotira, strojevi se zaustave, čini se da je sve gotovo, a onda se nekim čudom nađe ekipa i podigne ugasli poslovni pothvat iz pepela. Ovo što se unutar prostora upokojene Željezare Sisak u posljednje vrijeme događa, međutim, ne može se podvesti pod feniks-scenarij.
Duh željezaraca
Nema izgleda da će se ikada više u kompleksu sisačke željezare upaliti visoke peći. Ali jedan poduzetnik otkupljuje, jednu po jednu, devastirane hale i pretvara ih u pogone u kojima se proizvode alati za proizvodnju čipova
Visoke peći i proizvodnja bešavnih cijevi neće se vratiti u Sisak. Od 1992., kad je Željezara podržavljena (1950. bila je predana na upravljanje radnicima), temeljito je uništena. Triput je iz stečaja prodavana. Dvaput ruskim tvrtkama, a treći put američkom kupcu. Koji je vrlo brzo razmontirao strojeve i rasprodao ih. Treba biti korektan pa spomenuti da je dio uzroka propasti i u izostanku tehnološke obnove u 80-im godinama prošlog stoljeća.
O kakvoj je onda reinkarnaciji riječ? Spomenuto obilježavanje 80-godišnjice Željezare održano je u velikoj peterokatnici unutar golemoga kompleksa, u zgradi nekadašnjega metalurškog instituta. Kao i većina zgrada i hala i ova je bila napuštena i devastirana dok u nju nije ušao hrvatsko-američki poduzetnik Darko Matt Sertić. U prizemlju nekadašnjeg instituta smjestio je proizvodni pogon svoje američke tvrtke Applied Ceramics.
Sertić obnavlja i halu na čijem je vrhu dvorana, nekadašnji kontrolni centar proizvodnje bešavnih cijevi, iz koje puca pogled na opustošene proizvodne hale. Sliku upotpunjuju urušeni krov i neviđeni koloplet polomljenih cijevi
Kao što se prema vjerovanju u reinkarnaciju biće u sljedećem životu pojavljuje u nekom drugom obliku, tako i u ovom slučaju željezo ustupa mjesto keramici. Ali željezo je dovelo do keramike! Sertićevi roditelji bili su, kako se to ovdje kaže, željezarci. I on se kao diplomirani ekonomist zaposlio u Željezari. Ali 1984. otišao je u SAD. Na kraju je završio u Silicijskoj dolini, stvorio tvrtku koja se ponajprije bavi proizvodnjom keramičkih dijelova za alate kojima pedesetak tvornica diljem svijeta proizvodi čipove. Onda je, početkom ovog stoljeća, odlučio upravo u napuštenim pogonima Željezare pokrenuti takvu proizvodnju. Priča o Sertićevu poduzetništvu ispričana je već u medijima. Ali trebalo je doći na lice mjesta i osjetiti o čemu je riječ. Trebalo je proći kroz depresivni Sisak, ući u kompleks Željezare, doći do jedine pravo obnovljene zgrade. U čijem je prizemlju u jednom krilu proizvodni pogon, a u drugom kulinarska akademija Kul in u koju na naukovanje za 500-tinjak eura za dva mjeseca dolaze budući chefovi sa svih strana svijeta. Kat iznad poduzetnički je inkubator. Pun je i sada se novcem Europske unije širi na katove iznad koji se preuređuju.
Bešavna apokalipsa
Nakon što nas je proveo kroz drugu halu, krenuli smo preko ceste do treće, goleme hale koju je nedavno kupio. Unutarnje je uređenje pri kraju. Tu će se širiti proizvodnja. Planira se daljnja vertikalna integracija. Najdojmljivije je, ipak, bilo penjanje na četvrtu etažu. Tu je dvorana od nekoliko stotina kvadrata. Houston su je zvali. Pultovi s bezbrojnim tipkama i prekidačima prostiru se u polukrug u širini od dvadesetak metara. Nekad je to bila kontrolna soba za operacije u susjednim halama Tvornice bešavnih cijevi. Puno desetljeće (prema datumima uokolo razbacanih novina) u njoj se skuplja prašina. Zastori su pokidani, žbuka je otpala sa stropa. Kroz prljavo staklo u dubini se naziru prostorije u kojima su, prije nego što su ih Amerikanci demontirali, radili strojevi. Danas apokaliptična scena. Prije dvije godine srušio se krov hale i sad bi neki redatelj mogao pronaći idealnu scenu za film katastrofe. Takav koloplet polomljenih cijevi nisam nigdje vidio!
>>>Miodrag Šajatović: Veliko iznenađenje – Vlada provodi svoj program ‘pet stupova’
Sertić najavljuje da će uskoro urediti kontrolnu dvoranu. Ostaviti dio opreme kao podsjetnik na prošli život. Nekad je u Željezari radilo 14.000 ljudi. Sertić ih ukupno ima oko 140. Ali planovi koje ima daju nadu da će reinkarnacija ipak biti nastavljena. I da će ovaj slučaj jednog dana biti ‘case study‘. A i do tada – ova priča može biti lijek protiv poslovne depresije i nekomu poticaj za ostvarenje njegova poduzetničkog sna.