Mediji su se, razumljivo, dohvatili vijesti da je Trgovački sud u Splitu nakon šest godina procedura otvorio stečajni postupak nad tvrtkom Kerum d.o.o. Junak priče je Zvonko Popović, vlasnik tvrtke Kanaan, koji je velikom upornošću prisilio pravosuđe da napokon omogući vjerovnicima (njih je 800-tinjak) da se bar djelomično namire iz nekretnina koje su u vlasništvu bankrotiranoga trgovačkog lanca splitskoga, kako se to obično kaže, ‘kontroverznog poduzetnika‘ Željka Keruma. Treba, međutim, primijetiti da poduzetnik i političar Željko Kerum nije jedini poznati igrač kojemu se ove godine, 2018., otvara ili zatvara stečajni postupak nad neuspjelim poslovnim pothvatom.
>>> Miodrag Šajatović: Knjiga Martine Dalić o Agrokoru – rukavica je bačena
Liga prvaka
U sjeni Agrokora, Uljanika i 3. maja pojavio se trend završnih faza stečajnih postupaka za projekte više eksponiranih ‘kontroverznih poduzetnika‘. Nažalost, to ne znači da se dogodila promjena u sudstvu. Niti su poruke budućim poduzetnicima kako se ne smije raditi uvjerljive.
Trgovački sud u Zagrebu pokrenuo je postupak utvrđivanja pretpostavki za pokretanje stečajnog postupka nad PAN-om – Tvornicom papira Zagreb u vlasništvu sada već poznatoga vlasnika Marinka Mikulića. Početkom listopada Fina je podnijela prijedlog za otvaranje stečaja nad tvrtkom Skladgradnja u vlasništvu braće Žužul. Za zaboravljive, to je tvrtka poznata iz afere bojenja tunela. Nekako u isto vrijeme sud je otvorio i zatvorio stečajni postupak nad tvrtkom Solidum-Žužić velikogoričkog poduzetnika Željka Žužića.
Ima tu još zvučnih imena. U procesu zbog dugova jest i poslovno carstvo Stipe Gabrića Jamba u Metkoviću. Za 13. studenoga dogovoreno je pripremno ročište za Markuševac gradnju, tvrtku u vlasništvu Ljube Ćesića Rojsa. Mediji javljaju o urušavanju poslovnog carstva nekada moćnog zadarskog poduzetnika Rene Sinovčića. Galeriju likova posrnulih poduzetnika upotpunjuje i sin prvog predsjednika države Stjepan Tuđman, zbog čijih se neplaćenih poreza država upisala na dio vile u Nazorovoj ulici u Zagrebu.
>>> Miodrag Šajatović: Plaćajući PDV, ‘penzići’ osiguravaju novac za isplatu mirovina
Trend svođenja računa za seriju nekad medijski eksponiranih poduzetnika ostaje u sjeni događaja oko Agrokora, Uljanika i 3. maja. A zaslužuje pozornost. Dvije su razine moguće analize: jedna koja se odnosi na sudstvo i druga koja se tiče uzroka propasti spomenutih poduzetničkih projekata.
Kad je o sudstvu riječ, moglo bi se pomisliti da je sustav napokon počeo efikasnije raditi. Da se dogodila točka preokreta i da zbog neefikasnog sudstva Hrvatska više neće biti sve lošije plasirana na ‘doing business‘-listama. Nažalost, za takvu vijest još nema dokaza. Većina spomenutih postupaka po sudovima se vuče godinama. Kerumovim odvjetnicima bilo je, primjera radi, dovoljno da samo izjave kako osporavaju dug prema Kanaanu iz Donjeg Miholjca pa da sud, nakon sedam mjeseci, prihvati prigovor, ukine ovrhu i dogovori ročište – za šest mjeseci. Tijekom godina tvrtke dužnice prestale su raditi, a novac i imovina su izvučeni, pa je uglavnom riječ o poduzećima ljušturama.
Ekipa politici bliska
Zajednički je nazivnik većine posrnulih poduzetnika iz ‘dream teama‘ da su bili politički angažirani ili su usko surađivali s državom i susretljivim državnim dužnosnicima.
Na pitanje postoji li neki zajednički nazivnik za spomenute poduzetnike, lako je uočljivo da ih je većina bila politički angažirana (Kerum, Sinovčić, Ćesić) ili imala bliske odnose s politikom i državnim sektorom (braća Žužul, Žužić, Mikulić). Nisu oni jedini s takvim ‘poslovnim modelima‘, ali za razliku od onih koji ‘kemijaju‘ u sjeni, spomenuti nisu nakon, kako se to kaže, prvih milijuna za koje se ne pita u svojim tvrtkama uspostavili profesionalni sustav upravljanja.
>> Miodrag Šajatović: Korupcijski novac ode u nečiji džep. Ali kamo iz njega ode?
Nažalost, sprega potkupljivih političara i na to spremnih poduzetnika u Hrvatskoj je jako raširena. Dio igrača i dalje se bahati opijen nezasluženim uspjehom, a samo je pitanje kad će u nekoj novoj recesiji vjetar stati i purani prestati letjeti. Ipak, postoje i sposobniji igrači koji su naučili da lako zarađen novac treba povjeriti na upravljanje profesionalcima. Ne zalijeću se, bježe od medija, a kad osjete da su im nadošle godine, unosno prodaju tvrtke koje su stvorili na sumnjivim poslovima. Dovoljan je i minimum korporativnog upravljanja pa da se opasnost od poslovično neefikasnoga državnog aparata svede na minimum.
Stečajevi bi u tržišnoj ekonomiji trebali imati i funkciju upozoravanja. Da nove generacije poduzetnika odvrati od prečaca koji vode u bankrot. Nažalost, teško je reći da se spomenuti oblik poslovanja ne isplati. Većina onih kojima su pothvati završili u stečaju stavila je dosta novca i nekretnina sa strane. Neće im nedostajati za ostatak života. Jedino što više nisu dio elite. Bar na neko vrijeme. U ovom društvu dio javnosti brzo zaboravlja, a drugi se zapravo divi zločestim dečkima. Jer bi rado bio poput njih.