Već dulje namjeravam napisati kolumnu o kroničnu nedostatku strukturiranih i konstruktivnih polemika na hrvatskoj društvenoj, političkoj i ekonomskoj sceni. U nedostatku kvalitetne polemike koja bi tražila odgovor na neko zaista važno pitanje ovdašnje stvarnosti zahvalan sam Bruni Šimleši, sociologu i ‘autoru knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti‘ s jedne strane i pjevačici Lidiji Bačić s druge strane. Šimleša je u kolumni u Jutarnjem listu komentirao razgolićene fotografije pjevačice Bačić zaključivši kako je ‘otužno da su takve žene uzori našim kćerima i unukama, a ponekad i odraslim ženama‘. Bačić mu je odgovorila da je napada seksistički, onda joj je Šimleša odgovorio pa su se uključili drugi estradnjaci te anonimni hejteri na socijalnim mrežama...
Što je (ne)pristojno
Ne mogu se sjetiti nijedne kvalitetne polemike među ekonomistima ili poslovnim liderima. Sve u rukavicama, a onda u kuloarima. Možda je razlog to što smo, zapravo, mala zajednica u kojoj se svi dobro poznajemo i prije ili poslije naći ćemo se u nekoj vrsti profesionalnog ili poslovnog odnosa.
Javnost je reagirala kao i u prijašnjim situacijama kad bi netko u medijima iznio jasno i žestoko stajalište. Govori se o ‘javnom prepucavanju‘, u smislu da je krajnje nepristojno javno voditi polemiku o temi koliko se estradne djelatnice trebaju koristiti svojim tjelesnim atributima kao sredstvom poticanja pjevačke karijere. Ne ulazim u to je li netko nekoga uvrijedio. Samo konstatiram da je ovo još jedan primjer da kao društvo nismo spremni za bilo kakve polemike.
Suprotstaviti svoje mišljenje tuđemu, i to javno, na nekom skupu ili u mediju ovdje se smatra nepristojnošću. Nedostatkom kućnog odgoja. Potpuno pogrešno! Naime, i nakon četvrt stoljeća tranzicije iz socijalizma u kapitalizam gotovo da nismo kao društvo riješili nijedan ključni izazov. Od toga što učiniti s tvrtkama u državnom vlasništu preko traženja optimalna odnosa između državne intervencije i slobodnog tržišta do traženja prihvatljive zone preklapanja društvene solidarnosti i privatne odgovornosti pojedinca za egzistenciju sebe i svoje obitelji.
Nije da stručnjaci i političari o tome ne progovaraju. Ali svatko kaže svoje. Ne očekuje se da će na to odgovoriti itko od onih koji imaju suprotno mišljenje. Bar ne izravno. Nakon tjedan ili dva neki protivnik iznesenih stajališta napisat će svoj tekst ili će nešto reći u medijima. Ali nema šanse, čast rijetkim iznimkama, da će se pozvati na ono što je netko rekao. Nikakvo ime i prezime. I onda se dogodi da imamo suprotna stajališta. Iznosimo samo argumente koji nama odgovaraju. Ne polemiziramo s tuđim stajalištima. Ne želimo ni saslušati tuđe argumente. Nećemo se svađati, ali svoje smo pozicije zacementirali.
Argument sile
Posljedica je niz situacija u kojima se odluke i zakoni donose argumentima sile, a ne silom argumenata. Ovisno o tome tko je trenutačni pobjednik u politici i s kim je od stručnjaka ‘u talu‘ ili je u mladosti išao u istu osnovnu školu, opet bez propitivanja, prihvatit će se jedan ili drugi model.
Kako bez sučeljavanja odlučiti što s tvrtkama u državnom vlasništvu, kako naći optimalan odnos između državne intervencije i slobodnog tržišta, prihvatljivu zonu preklapanja društvene solidarnosti i privatne odgovornosti...?
Teško mi je dokučiti sve razloge zbog kojih se u Hrvatskoj zazire od javnih polemika. Kolega Sanjin Španović ipak se uspio sjetiti polemike od prije nekoliko godina između Miljenka Jergovića i Predraga Matvejevića. Ali to je iznimka koja potvrđuje pravilo. Pokušavam se sjetiti neke kvalitetne polemike među ekonomistima ili među poslovnim liderima, ali nijedna mi ne pada na pamet. Sve u rukavicama pa poslije u kuloarima. Možda je razlog što smo, zapravo, mala zajednica u kojoj se svi međusobno dobro poznajemo i prije ili poslije naći ćemo se u nekoj vrsti profesionalnog ili poslovnog odnosa. Pa jedni drugima prešućujemo razlike u mišljenjima. Ili je stvar u lijenosti. Kad se upustiš s nekim u polemiku, moraš biti dobro potkovan. A kad se rasprava zahukta, treba pronalaziti dodatne argumente. Tu se onda dolazi i na teren straha od poraza. Jer polemike su rijetko neriješenog ishoda. Poraženoga će se u užoj ili široj javnosti ismijavati umjesto da mu budemo zahvalni što je ‘pobjednika‘ natjerao na velik intelektualni napor. Iz kojega je onda moguće i dati kvalitetan prijedlog kako riješiti ovaj ili onaj problem.
Stjecajem okolnosti posljednjih sam godina bio u prilici nekoliko puta zapodjenuti polemiku na nekom skupu ili u užem društvu. I uvijek je, bez obzira na to što smo se nas dvojica boraca dobro osjećali i imali prešutan dogovor da i poslije fajta ostajemo u dobrim odnosima, okolina na razne načine pokazivala da to što radimo nije pristojno i poželjno. Na kraju smo se zaustavili ‘pred šesnaestercem‘ i raspravu nastavili u četiri oka nekoliko dana poslije. Da ne sablažnjavamo javnost. Sva sreća, imam bar četiri-pet sparing-partnera, od kojih su neki i redoviti kolumnisti u Lideru, s kojima oštrim polemičnost. I koliko god rasprave bile žestoke, kad počnemo slušati jedni druge, vrlo često korigiramo dijelove svojih stajališta. A argumentacija postaje kvalitetnija. Nažalost, polemike su danas osuđene na ilegalu.