Hrvatska je pretposljednja prema udjelu poduzeća koja rastu. Pretposljednja je i na listi zemalja kad se mjeri poduzetnička aktivnost zbog uočene prilike. A posljednja je prema pokazatelju društvenog statusa poduzetnika.
To su samo neki od nalaza iz istraživanja GEM koje je početkom ovog tjedna na sjednici Nacionalnog vijeća za konkuretnost (NVK) predstavila osječka profesorica Slavica Singer. Istraživanje zaslužuje detaljno čitanje, ali ovdje je povod za kolumnu o našemu kolektivnom kompleksu ‘začelja tablice‘. Tijekom godine sam na bar tridesetak skupova na kojima se Hrvatska uspoređuje s drugim zemljama Europske unije. Na slajdovima je Hrvatska na začelju tablica. U društvu Rumunjske i Bugarske. S tim da sve češće držimo, sportski rečeno, ‘fenjer‘.
Od ljutnje do apatije
Do prije godinu-dvije spoznaja da smo prema nekom kriteriju posljednji među članicama EU izazivala je frustraciju. Sada je na djelu apatija. A moral bi se s nekoliko brzih pobjeda ipak mogao početi dizati.
Do prije godinu-dvije na konferencijama i okruglim stolovima spoznaja da smo na začelju izazivala je ljutnju u smislu: ‘Pa ne smijemo si to dopustiti!‘ U posljednje vrijeme reakcije su se promijenile. Začelje tablice doživljava se kao nešto očekivano. Ljutnju je zamijenila apatija. U pokušaju objašnjenja o čemu je riječ treba spoznati, opet sportskim rječnikom ilustrirano, da je Hrvatska do raspada Jugoslavije bila u ligi od osam ekipa (šest republika plus dvije pokrajine) i da je čvrsto držala drugo mjesto prema razvijenosti. Odmah iza Slovenije. Od 1991. do 2013. MMF, Svjetska banka i druge institucije u kojima su se izrađivale tablice svih vrsta svrstavali su nas u ‘balkansku ligu‘. U njoj smo se držali sredine tablice.
Ulaskom u EU odjednom smo se našli u višem rangu natjecanja. Tranzicijske zemlje poput Češke, Slovačke, Mađarske, pa i Bugarske i Rumunjske, već su deset godina igrale u toj ligi. Kao zakasnjeli pridošlica, prema sve više pokazatelja, Hrvatska se čvrsto pozicionirala na začelju. To je izazvalo sudar samodopadnosti izgrađene u prošlim vremenima s tvrdom realnošću i njome izazvanom depresijom. Kako smo se našli na začelju?!
U vrlo zanimljivoj diskusiji na NVK-ovoj sjednici mogla se čuti frustracija jednoga konzultanta. Radi u globalnoj tvrtki pa mu se dogodi da mu kolega iz npr. Slovačke, kad se upozna s nekim problemom u Hrvatskoj, kaže da su oni to riješili prije deset godina i da će vrlo rado podijeliti to iskustvo.
Mi kolektivno ne možemo prihvatiti da su Česi i Slovaci prema većini pokazatelja ispred nas. Kako kad smo u socijalizmu i na početku tranzicije bili ispred njih? Nakupilo se u Hrvatskoj, što objektivno zbog rata, ali poslije i bez pravog razloga, mnogo izgubljenih godina. A zaboravlja se da je jedna Češka do Drugoga svjetskog rata bila mnogo razvijenija od Hrvatske. Pola stoljeća u sovjetskome bloku donijelo je nazadovanje, ali čini se da je kvaliteta upravljanja državom i ekonomijom ipak ostala u kolektivnom sjećanju. Kad je nastupila tranzicija, taj se ljudski kapital probudio i ubacio u višu brzinu. Zanimljiva je bila usputna napomena: ‘Pa i prije stotinu godina glavni poduzetnici u Hrvatskoj nisu bili domaći igrači. Bili su to poduzetnici iz Austrije, Mađarske, Češke... Zašto mislite da bi se to promijenilo?‘
Klijentelizam cvate
Jedno od natjecanja u ‘EU ligi prvaka‘, gdje Hrvatska bježi sa začelja, brzina je rasta izvoza. Mudra bi vlada takve primjere morala iskoristiti za vraćanje vjere u to što kao društvo možemo.
Frustracija i apatija dodatno bujaju kad se čuje kako strani analitičari tvrde da se većina odluka u Hrvatskoj donosi na temelju klijentelističkih odnosa i da prema tome jako sličimo latinskoameričkim zemljama. Onda se dodatno u diskusiju uključi sudionik jedne reforme tvrdeći da čak i kad se neka reforma provede, za pet do deset godina se, malo-pomalo, demontira i stvari se vrate na staro. Moguća su dva pristupa ovomu. Prvi je prihvatiti začelje tablice kao neizbježno. I biti sretan što posljednja dva kluba iz lige EU ne ispadaju u drugu ligu. Pomiriti se da političke elite neće ni ubuduće biti u stanju osmisliti viziju zemlje i da će nas jedino pokušavati voditi administracija iz Bruxellesa.
Drugi je pristup da se baš ne predamo. Moglo bi se pokušati s nekoliko brzih pobjeda koje će bar malo dignuti moral. No i njih treba pomno odabrati, postaviti jasno mjerljive kriterije i biti siguran da će narod reagirati. Izlazak iz prekomjernog deficita važan je, ali motivacijski učinak na zajednicu ravan je nuli. Evo, primjerice, liga u kojoj se u posljednje vrijeme postižu dobri rezultati i u kojoj stope rasta guraju Hrvatsku u vrh robni je izvoz. Ako jednoga dana dobijemo vladu koja će trajati dulje od godinu dana, dalo bi se izvozom i sličnim područjima koja obećavaju početi vraćati vjeru u sebe. I mogućnost bijega sa začelja.