Znate za onu situaciju: sugovorniku ste rekli nešto s čime se ne slaže, ali ne zna kako bi se postavio. Pa nastane trenutak znakovite šutnje. Pa onda na vašu tvrdnju oni najpristojniji odgovore neodređenim ‘Zanimljivo!‘, oni manje uviđavni primijete da bi se o vašoj izjavi dalo raspravljati, a najotvoreniji jednostavno počnu s ‘Ma daj...‘.
To mi se događa ovih dana kad me pitaju koja je sljedeće konferencija koju organizira Lider. Ponosno najavim da ćemo 8. svibnja održati drugu (dakle, preživjela je porođajne muke!) konferenciju ‘Državno, a efikasno‘. E, u tom trenutku nastane onaj trenutak znakovite tišine. Za većinu takav je naziv tipičan primjer oksimorona, jezične figure u kojoj se spajaju dva nespojiva pojma. Njima je ‘državno, a efikasno‘ identično pojmovima ‘drveno željezo‘ ili ‘glasna tišina‘.
Namjerna provokacija
Okrećete očima na temu ‘državno, a efikasno‘? A da malo popričamo? Najjednostavnije je salonski iz tjedna u tjedan tražiti da se država makne iz gospodarstva. Ali politika se ne odriče vlasništva nad strateški važnim tvrtkama. Zato je korisno propitivati i predlagati kako da taj dio nacionalne ekonomije bude efikasniji nego dosad.
Treba priznati da je naziv konferencije provokativan. No katkad je provokacija nužna. Novinari i urednici često političare prozivaju zbog populizma. Jer ljudima govore ono što bi oni htjeli čuti, a izbjegavaju bolne, rizičnije, ali važne teme. Ali onda novinari i urednici, pogotovo ovi drugi, kad biraju teme koje će obrađivati u svojim medijima, također koketiraju s populizmom. Razmišlja se što će se svidjeti čitateljskoj publici, a što bi je moglo uzrujati. Naravno da treba osluškivati bilo čitatelja, slušatelja ili gledatelja. Ali treba imati i hrabrosti otvarati i nepopularne teme. To jest rizično, ali ako se pokaže da je redakcija imala pravo kad se za nešto zauzimala, onda joj dugoročno raste rejting.
Naravno da svatko od nas može nabrojiti desetak primjera neefikasnosti u tvrtkama u kojima je država jedini, pretežni ili manjinski, ali važan suvlasnik. Nije problem ni u tezi da je privatno vlasništvo nad tvrtkama efikasnije od državnoga.
Najjednostavnije je u takvim okolnostima salonski iz tjedna u tjedan tražiti da se država makne iz gospodarstva. Samo je pitanje kolika je korist od toga. Jednostavno, politika se ne odriče vlasništva nad strateški važnim tvrtkama. Ako će HEP, Hrvatske ceste, Hrvatske šume, Hrvatska pošta, Odašiljači i veze... još godinama biti u državnom vlasništvu, zar nije korisno propitivati i predlagati kako da taj dio nacionalne ekonomije bude efikasniji nego dosad?
>>> Ministar Zdravko Marić morao bi objasniti kako to država ‘zarađuje‘
Na Liderovoj konferenciji ‘Državno, a efikasno‘ sudjelovat će desetak predsjednika uprava tvrtki u kojima je država (su)vlasnik. Prihod je tih tvrtki 15-ak milijardi kuna na godinu, ali multiplikacijski učinci njihove (ne)racionalnosti mnogo su veći. Plenkovićeva vlada, kao, uostalom, i one prije njegove, korporativnom upravljanju nad tim tvrtkama pristupa površno, politikantski i amaterski. Jedan od razloga zašto je tako nedostatak je kontinuiranog pritiska javnosti da se stvori efikasan sustav kontrole i upravljanja.
Prva tema kojom ćemo se baviti bit će traženje odgovora koje ciljeve zadati upravama državnih tvrtki, odnosno koji su to ključni pokazatelji uspješnosti (KPIjevi). Trebaju li Hrvatske šume maksimirati profit ili Upravu nagraditi u skladu s finalizacijom i izvozom namještaja iz Hrvatske? Treba li HEP maksimirati profit i uplaćivati ga u proračun ili je važnije da industriji nudi struju po najnižim mogućim cijenama kako bi proizvodnja za izvoz bila konkurentnija?
Teško je odgovoriti na to pa kolege s Ekonomskog fakulteta Zagreb pripremaju pregled kako je to riješeno u drugim europskim zemljama.
I Austrija traži odgovore
U jednoj fazi austrijska država potpuno se povukla iz nadziranja državnog holdinga, sve je prepušteno unajmljenim menadžerima. Onda su se oni malo ‘previše osamostalili‘ pa je sve došlo pod ministarstvo financija. Pa ni to nije ispalo dobro. Sad nova vlada traži najbolje rješenje.
Druga tema koju otvaramo, a nadamo se da će je i drugi prihvatiti, analiziranje je primjera dobre prakse u razvoju i inovativnosti u državnim poduzećima. Opet, naći ćemo na desetke primjera loše prakse, ali postoje i dobri primjeri. Od borbe Hrvatske Lutrije s privatnim kladioničarima preko primjera uspješnog spašavanja i privatizacije Badela 1862 do novih proizvoda koje nude HPB ili Odašiljači i veze. Tu je onda i pitanje kako provesti digitalnu transformaciju državnih poduzeća te radionica o tome gdje počinje kaznena odgovornost članova nadzornih odbora i uprava.
Da treba mnogo razgovora, potvrđuju i informacije iz Austrije. Pokušali smo dobiti nekoga iz tamošnjega državnog holdinga, ali tu ćemo priču ostaviti za sljedeću godinu. Razlog? I ondje se propituje model upravljanja. U jednoj fazi država se potpuno povukla iz nadziranja, sve je prepušteno unajmljenim menadžerima. Onda su se oni malo ‘previše osamostalili‘ pa je sve došlo pod ministarstvo financija. Pa ni to nije ispalo dobro. Sad nova vlada traži najbolje rješenje.