Josip Pino Ivančić, pulski performer, komentirao je otvaranje stečaja nad brodogradilištem Uljanik ciničnom porukom da će ‘sad biti radne snage za čistačice i konobare po hotelima‘. Čak i oni među kojima preteže stajalište da su svi Uljanikovi dionici zaslužili takav finale ipak osjećaju da nije sreća što u Istri, prema svemu sudeći, nestaje velika metalska industrija. I da je rizično u nekoj regiji sve karte baciti na jednu gospodarsku djelatnost – turizam.
Koliko god nam se neke istine koje se podrazumijevaju činile neupitnima, ipak nije loše i njih dovesti u pitanje. S vremenom čak i kroničar koji si umišlja da je otvorena uma prestane propitivati takve neke, recimo, istine. Sva sreća, stižu mlađe generacije, a među njima uvijek se nađe i onih pametnih ljudi koji su spremni razbijati stereotipe.
Toš dirnuo u tabu-temu
Zato zahvala Stivenu Tošu (35), menadžeru iz Varaždina koji tri godine upravlja poslovanjem Bomark Paka u Ludbregu. Prije dva mjeseca dao je intervju Lideru. Na pitanje o industrijskoj proizvodnji u Hrvatskoj dao je netipičan odgovor: ‘Stvari su vrlo jednostavne: Istra i Dalmacija trebaju biti turistička odredišta, Slavonija poljoprivredna regija, a sjever Hrvatske industrijski jer ondje postoje potrebna tehnička znanja i infrastruktura, a tržišta EU su blizu.‘
Sumnjam da bi ijedan političar imao hrabrosti izreći takvo stajalište. Ne bi se usudili ni predstavnici gospodarskih udruga. Profesorima specijaliziranim za regionalna pitanja dignula bi se kosa na glavi. Vlasnicima, menadžerima i zaposlenicima preostalih industrijskih pogona u Slavoniji, Istri i Dalmaciji porastao bi krvni tlak. Ali hajdemo ne odbaciti Toševo stajalište unaprijed.
Ekonomski teoretičari u njegovu bi receptu prepoznali školu komparativnih prednosti Davida Ricarda uobličenu u devetnaestom stoljeću, a dominantnu sve do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Pojednostavnjeno, zemlja (regija) treba proizvoditi i s drugima razmjenjivati robu odnosno usluge koje može proizvesti uz troškove niže nego što ih imaju drugi. Opet pojednostavnjeno, zašto da se u Istri muče s brodogradnjom (uvozi se gotovo sve, počevši od čelika) kad imaju bogomdanu obalu? Koliko bi neka njemačka regija morala uložiti novca da tijekom ljeta stvori uvjete kakvi su tada u Istri? Nisu svi bogati kao u Emiratima da mogu ići u ekstravagancije pa na četrdeset stupnjeva sagraditi i održavati zatvoreno umjetno skijalište.
Toševa ideja o specijalizaciji hrvatskih regija u suprotnosti je s prevladavajućom školom konkurentskih prednosti Michaela Portera. Pojednostavnjeno, država, prema Porteru, treba pomoći da se u nekoj zemlji (regiji) stvori povoljna klima za poslovanje pa neka razvija tko što hoće.
Rimac nije nastao u Dalmaciji
U Hrvatskoj – usprkos Vladinu deklarativnom opredjeljenju – pomaka na ljestvici konkurentnosti nema. Vladin program ‘trokuta uspješnosti‘ (stabilne financije –reforme – investicije) ne daje rezultate. Budući da ekonomske zakonitosti djeluju bez obzira na to koliko ih neko društvo ignoriralo, poduzetnički događaji u Hrvatskoj prilagođavaju se danim okolnostima. Kad nema konkurentske prednosti zemlje, vraćamo se komparativnim prednostima (čast poduzetnicima – herojskim iznimkama).
U Istri velika brodogradnja propada. Ali investitora u hotele ne manjka. Komparativna je prednost mora i obale privlačna. U Slavoniji, nažalost kaotično, događa se specijalizacija u poljoprivredi. Unatoč svemu raste na stotine OPG-ova. Hektari dobre zemlje sve su skuplji pa se u dijelovima Slavonije čeka u redu za svaki ponuđeni hektar. Velike poljoprivredne tvrtke poput Osatine tehnološki su već ušle u digitalnu revoluciju.
A u sjevernoj Hrvatskoj istodobno jača na stotine srednjih poduzeća, prije svega metalske ili druge prerađivačke djelatnosti. Riječ je o zdravim tvrtkama srednje veličine orijentiranima na nišnu proizvodnju za naručitelje, velike industrijske tvrtke unutar Europske unije. Rimac Automobili nastali su u sjevernoj Hrvatskoj, a ne u Slavoniji ili Dalmaciji. Splitski Brodosplit preoblikuje samoborski DIV...
Kad se sve zbroji i oduzme, bilo bi najbolje da se povećana konkurentnost (poslovna klima) spoji s komparativnim prednostima. Nije mudro zanemariti ni jedno ni drugo. Ali kad reforme ne daju rezultate, kad Vlada ne želi ili ne zna planirati zajedno s biznisom, ostaje pragmatično vraćanje poduzetništva starim receptima komparativnih prednosti. Menadžer Stiven Toš zaslužuje pohvalu što je otvorio tabu-temu.