Američki nobelovac Paul Krugman optužio je potrošače u Europi da nedovoljno troše. I da tako povećavaju opasnost od recesije. Njegova je dijagnoza pogrešna, ali mnogi će hrvatski potrošači skloni trošenju sad imati argument da rade u interesu višeg cilja
Rijetke su obitelji u kojima bar jedan član nema izrazitu sklonost ‘peglanju‘ kreditnih kartica, odlasku u minus na računu ili uzimanju nenamjenskih kredita. Stereotip je da su to žene, ali u stvarnom životu ima i mnogo slučajeva u kojima su muški članovi izrazito skloni potrošnji.
Kako god bilo, od prošlog tjedna takvi članovi obitelji imaju svoga ‘sveca zaštitnika‘. Zove se Paul Krugman, američki je ekonomist, dobitnik Nobelove nagrade. U kolumni u New York Timesu indirektno je pozvao potrošače diljem svijeta da budu odgovorni i da što više troše. Tako će pridonijeti odgodi recesije.
Škrti Nijemci
Nobelovac je poručio da ‘Europa pati od kroničnog nedostatka privatne potražnje, čini se da potrošači i poduzeća ne žele dovoljno trošiti da bi se postigla puna zaposlenost‘. Glavnog krivca vidi u Njemačkoj, koja ‘mora poticati svoje gospodarstvo novim zaduženjem i povećanjem potrošnje‘. Ali očito je da Krugman poruku šalje i potrošačima svih europskih zemalja.
Očito je u SAD-u panika od velike recesije dostigla neslućene razmjere kad se jedan nobelovac spušta tako nisko da izlaz iz propasti svjetske kapitalističke ekonomije vidi jedino u povećanju svjetskih dugova i nesputanoj potrošnji građana u razvijenom dijelu svijeta.
Američka je ekonomija, a onda i svjetska, zaista u čudnoj fazi. Godinama tiskani bilijuni dolara više ne dižu potrošnju. Zbog izobilja novca održavaju se minimalne kamatne stope. Sad se čak posuđuje bez kamatne obveze.
A dojam o izgubljenosti pojačava i nedavna poruka 181 direktora američkih velikih kompanija koji su tamošnjoj javnosti poručili da tvrtke nisu obvezne samo maksimirati dobiti nego i da korporacije ‘moraju raditi u korist svih za spas američkog sna‘ (što će na to reći zagriženi ekonomski neoliberali u Hrvatskoj?). Dobro, to se može tumačiti i kao obrana CEO-a od, očito, sve težeg ostvarivanja dobiti za dividendama uvijek gladne vlasnike. Ali opet, riječ je o signalu da sadašnji oblik kapitalizma stoji pred sve težim, kako se to fino kaže, izazovima.
Ako se vratimo nobelovcu Krugmanu, valja uočiti da su njegova stajališta o obvezi veće potrošnje Europljana još jedan dokaz kako američki ekonomisti, bili lijevi ili desni, jednostavno ne žele ili ne mogu sagledati gdje je stvarni problem.
Za sve je ‘kriva‘ sirotinja
Krivce ne treba tražiti u pola milijarde potrošača unutar Europske unije. Oni godinama, prihvaćajući rizike da u silaznoj fazi ekonomskog ciklusa ostanu bez nekretnina i s blokiranim računima, vrlo revnosno pridonose održavanju svjetskog rasta potrošnje. Svjetska ekonomija iscrpila je generatore rasta jer još oko dvije milijarde ljudi u Africi i Aziji živi s dnevnim prihodom od oko dva dolara. Svi ti ljudi vrlo bi rado kupovali hladnjake, bicikle, automobile i sva druga čuda suvremene industrijske proizvodnje. Samo što nisu, kako se to lijepo kaže, platežno sposobni.
Potrošači na razvijenom Zapadu trude se koliko mogu. Problem je u tome što dvije milijarde ljudi u svijetu, prije svega u Africi i Aziji, ne mogu trošiti više od dva dolara na dan. A vrlo bi rado kupnjom hladnjaka, klima-uređaja ili automobila ‘pumpali‘ svjetsku potražnju
Kad se potegne argument da na jedan posto svjetske populacije otpada 82 posto imetka generiranoga 2017., odmah će među dijelom čitatelja to zazvučati kao ‘lijevi‘ argument. Ali to je sasvim hladna računica. Bogataš ne može pojesti više od kilograma kruha na dan. Neće kupiti više od pet televizora na godinu. Ni klima-uređaja. Uvijek će mu ostati višak novca koji će staviti u neku vrstu štednje. Da je polovina tog novca u rukama onih s dva dolara na dan, industrijska bi proizvodnja eksplodirala.
Teško da je izvedivo rješenje u kojemu bi se bogate korporacije odrekle dijela profita i dijelile ga sirotinji po Africi i Aziji kako bi ona mogla postati platežno sposobna i povećavati potražnju. Još se čeka neki novi nobelovac koji bi osmislio tranziciju iz sadašnjeg oblika kapitalizma u neku njegovu novu, efikasniju i održivu inačicu.
Do tada pratiteljima ekonomskih kretanja iz hrvatske perspektive ostaje da u obzir uzmu ovu priču o dvije milijarde ljudi koji žive u za većinu nas nezamislivu siromaštvu. Možda će mnoge iznenaditi, ali gotovo svi zaposleni stanovnici Hrvatske ulaze u pet posto najbogatijih ljudi na svijetu.
Upravo objavljeni podatak da je BDP u drugom tromjesečju u Hrvatskoj rastao prema stopi od samo 2,4 posto pokazuje da se dio potrošača ipak nedovoljno odgovorno ponaša i ne ‘pegla‘ kartice koliko bi nobelovac Krugman želio.