Objava Državnoga zavoda za statistiku da je BDP u drugom tromjesečju 2017. rastao stopom od 2,8 posto budi asocijaciju na staru dosjetku. Jedan pita: ‘Kad će biti bolje?‘ Drugi odgovara: ‘Bilo je.‘
Zaokupljen zabrinutošću kakve će posljedice imati raščišćavanje Agrokorovih dugova i uznemiren političkom nestabilnošću koja upravo prijeti trećim parlamentarnim izborima u tri godine, tipični hrvatski poduzetnik i menadžer vjerojatno nije svjestan mogućnosti da je 2017. vrhunac cikličkog uzleta koji je u Hrvatskoj počeo prije tri godine. I da za godinu-dvije možda slijedi nova faza usporavanja i recesije.
Opet se farbaju fasade
Teško je prihvatiti da bi rast od tri posto u 2017. mogao biti vrhunac. Čovjek bi očekivao da vrhunac bude kad BDP u jednoj godini naraste pet posto. Ovako, nismo se popeli na brdo, samo na neku uzvišicu. I s tim bismo trebali računati kao s najboljim što nacionalna ekonomija može napraviti u neponovljivo povoljnim uvjetima niskih kamata na međunarodnom financijskom tržištu, ekstremno dobre turističke sezone, visoke potražnje u razvijenim zemljama EU kao posljedice ekspanzivne monetarne politike Europske središnje banke i zrelije faze povlačenja sredstava iz fondova EU.
Ako je suditi prema projekcijama iz Banskih dvora, 2017. jest vrhunac aktualne faze uzleta započete izlaskom iz recesije 2015. Jer, od 2018. do 2020. predviđa se usporavanje (2,8 posto u 2018., 2,6 posto u 2019. i 2,6 posto u 2020.). Prema nekoj cikličkoj logici, bilo bi to šest godina uzleta. Teško je zamisliti da bi nakon toga bio moguć nov uzlet bez ulaska u bar kratkotrajnu recesiju. Dobro, čuda se ipak događaju, pa ne treba isključiti i takav scenarij.
Propuštena je još jedna faza uzleta. Presporo rastemo s neponovljivo niskim kamatama, u ekstremno dobroj turističkoj sezoni, visokoj potražnji u razvijenoj Europi i u zrelijoj fazi povlačenja sredstava iz fondova EU.
Pod pretpostavkom da je Hrvatska sada blizu vrhunca faze oporavka i uzleta, zanimljiva je usporedba s vremenom od prije deset godina, kad smo također jahali na valu cikličke faze rasta (i onda 2008. grubo tresnuli u recesiju). Na pojavnoj razini ima sličnosti. Vidi se to po sitnicama. Jedan od znakova optimizma u fazi uzleta skele su na obiteljskim kućama. Obnavljaju se fasade. Ta investicija nije nužna (važan je dobar krov, fasada može čekati), ali ljudima je važna. Može se uočiti opet mnogo svježih fasada kao 2006. ili 2007. Nadalje, ljudi danas na kafićima i pekarnicama uočavaju natpise ‘Tražimo radnika/radnicu‘. Mnogi to tumače manjkom radne snage kao posljedice iseljavanja velikog broja mladih, ali novinska arhiva otkriva da su rukom pisani oglasi za slobodno radno mjesto bili uobičajeni u fazi uzleta i prije deset godina.
Pomireni sa sudbinom
Gledamo li druge znakove, ima i sličnosti i razlika. I 2007. i 2017. vlast je ulazila u državne investicije. Izvoz je rastao i tada i sada. Novih stanova u Zagrebu nedostajalo je i tada i sada. Osobna potrošnja rasla je i tada i sada. Razlika je što je prije prošle recesije divljalo tržište dionica. Crobex je u tri mjeseca 2006. narastao za čak 44 posto. Danas na tržištu kapitala vlada nirvana. Ulagači nisu zaboravili ni oprostili bolnu pouku. Razlika je i to što je prije deset godina dramatično rastao vanjski dug. Sada je stabilan. Kao vanjsko financijsko gorivo zamijenila su ga sredstva iz fondova EU.
Mogla bi se postaviti teza da smo postali zadovoljni malim. Zahvalni smo što nema recesije. Što se u tišini reprogramira rekordna obveza od oko 17 milijardi kuna vanjskog duga. Što Agrokorov financijski slom nije izazvao naglu lančanu reakciju. Rijetki su oni koji traže ili nude rješenja kako dignuti stopu rasta na predizborno obećanih pet posto. Kolektivno više ne vjerujemo u takvu mogućnost.
Norvežani su u vremenima ekstremno visokih cijena nafte odvajali poseban fond. Za mršave godine. Što je za njih nafta, to je za nas turizam. Samo, fond od turističkih ekstraprofita nije osnovan.
Nadamo se da će Njemačka i dalje imati stabilan rast i da će naši zanemareni izvoznici vlastitim snagama održavati stope rasta izvoza. A ako se međunarodne prilike pogoršaju, a mi nismo dobre godine iskoristili da stvorimo temelje za zdraviji rast, pognut ćemo glavu i istrpjeti još jednu recesiju. Pa zar nema onih koji su poslovno preživjeli šest mršavih godina? Ako su jednom, opet će.
Norvežani su u vremenima ekstremno visokih cijena nafte odvajali poseban fond. Za mršave godine. Što je za njih nafta, to je za nas turizam. Samo, fond od turističkih ekstraprofita nije osnovan. Propustili smo priliku znatnije povećati kolač i smanjiti deficite u zdravstvenom i mirovinskom sustavu. Bilance poduzeća su ranjive. Politička nestabilnost je velika. Sve u svemu, propuštena je još jedna faza uzleta za postavljanje zdravijih temelja. Sporo učimo.