Mađarska želi postati ključni izvoznik u Kinu među zemljama Središnje i Istočne Europe, ali i glavna destinacija za kineska ulaganja u regiji. To je ovog tjedna, kao domaćin ‘Summita 16+1‘ (zemlje Srednje i Istočne Europe plus Kina) izjavio mađarski predsjednik Viktor Orbán. Skupu je prisustvovao i hrvatski premijer Andrej Plenković.
Nisam siguran da bih volio biti novinar u Orbánovoj Mađarskoj, ali njegovu uvodnu rečenicu treba vrlo pažljivo iščitati i izvući pametne zaključke. U njoj je sadržan Orbánov odgovor na sve važnije svjetsko pitanje, koje glasi: Kakav u nekoj zemlji treba biti odnos između slobodnog poduzetništva i nacionalnih interesa?
Na skupu 16 tranzicijskih zemalja s Kinezima, Viktor Orbán najavio je da Mađarska želi privući najviše kineskih investicija i biti ključni regionalni izvoznik u Kinu. Investicije i izvoz zapisani su kao generatori rasta i u programu rada hrvatske vlade, ali to je odavno zaboravljeno.
Neoliberalni mislioci romantičarskog usmjerenja u Hrvatskoj imaju spreman odgovor: Država treba postaviti pravila igre i brinuti se da se ona poštuju, a poduzetnici moraju biti slobodni na slobodnom tržištu. Bilo bi prekrasno da je takvo što moguće u ovom globaliziranom svijetu. Nažalost, stvarnost je puno kompleksnija od romantičarske ekonomije.
Od cvijeta do cvijeta
Globalizacija je u nečemu uspjela. Bez obzira na sporadične otpore, rijetke su države koje se uzdaju u protekcionizam. Stranoj robi, uslugama i kapitalu nemoguće se oduprijeti. Zato misleće elite ambicioznih država poput Mađarske primjenjuju novu strategiju. Prihvaćaju stranu robu, strane investicije, ali traže vezanu trgovinu. U jednoj jedinoj rečenici Orbán je objasnio što hoće: privući najviše kineskih investicija i to vezati uz maksimiranje mađarskog izvoza u Kinu. Jednostavno zar ne? I što je najzanimljivije, Kinezi to savršeno razumiju.
Kao odgovor na globalizaciju, na svjetskoj ekonomskoj sceni natječu se nacionalne države u uskoj suradnji s krupnim domicilnim poduzetnicima. Gotovo nema tjedna da se ne održava neki skup poput ovog samita ‘16+1‘ u Budimpešti. Najviši hrvatski dužnosici lijeću uokolo. Moraš svako malo u Bruxelles, ipak smo poslušna članica EU. Pa onda treba ići na noge u Njemačku. Malo, malo pa i SAD organizira neki skup ili bilateralno traži dio harača za svoje kompanije. Ne može se više zaobilaziti ni Putinova Rusija. Kineze smo spomenuli, ali ni tu nije kraj. Kobrendiranje nacionalne države i pripadajućeg poduzetništva njeguju i regionalne sile poput Turske. Pa se ide i na skupove gdje Erdoğan propagira svoje interese...
Vlast u Hrvatskoj ne pokazuje da se u svemu tome snalazi. Dojam je da se leti od cvijeta do cvijeta, ide se nekamo toliko da se bude gdje su i drugi.
Spoj države i poduzetnika
Danas je svjetski trend od poduzetnika u nekoj zemlji tražiti da budu profitabilni, ali i da ispunjavaju šire nacionalne ciljeve. Istodobno, od vlasti se traži da jasno definira nacionalne ciljeve koji će poduzetništvu pomoći da maksimira rast i profite na globalnoj ekonomskoj sceni.
Kao odgovor na globalizaciju, na svjetskoj ekonomskoj sceni sve se više natječu uigrani tandemi nacionalnih vlada i krupnog domaćeg biznisa. Hrvatska se baš i ne snalazi između SAD-a, Njemačke, EU, Rusije, Kine, Turske, Mađarske...
Hrvatska je tu potpuna ‘zbunjola‘. Zahvaljujući uspješnom produciranju pogrešaka u protekla dva desetljeća, ovdašnja vlast bavi se pretpovijesnim prioritetima. Statističko smanjivanje deficita države (u postotku državna potrošnja pada, ali u stvarnim milijardama dramatično raste), ulazak u eurozonu i shengenski prostor, uz pokušaje krpanja posljedica iseljavanja, deklarirani su ciljevi Plenkovićeve vlade. Premijeru kao olakotnu okolnost treba uzeti što ima tanku većinu u Saboru i HDZ-u. Ali, ako se već ne usudi provoditi rezove i reforme, mogao bi potaknuti osmišljavanje napadačke gospodarske strategije.
Može se razumjeti da se Plenković svako jutro budi s mišlju tko će mu danas od njegovih pokušati ‘nasapunati dasku‘, ali s obzirom na to da nije neradnik kao jedan njegov prethodnik, morao bi naći vremena da provede nešto što je zapisano u Programu rada Vlade RH za mandat 2016-2020. Čini mi se da Program nije stavljen izvan snage.
A u njemu piše da ‘hrvatski model gospodarskog rasta, uz investicije, treba bazirati na izvozu‘. Zanimljivo, baš to s Kinezima ide raditi Viktor Orbán. I još piše da će Plenkovićeva vlada ‘izraditi strategiju nacionalnog održivog razvoja‘. A da će u cilju izrade te strategije ‘osnovati ekonomski savjet‘. Nadam se da neće biti podvedeno pod hibridno djelovanje, ali nekako mi se čini da se na provedbi tih obećanja ne radi, evo već drugu godinu mandata. Da je napravljena vizija razvoja Hrvatske u sljedećih deset godina, onda bi se znalo zašto se ide na skupove poput ovog u Budimpešti s Kinezima. I što tamo nudimo, a što tražimo.