Teško je prisjetiti se da je ikada tako otvoreno najavljivano da država ide u investiciju koja će stvarati gubitke kao što je to u slučaju gradnje LNG terminala na Krku. Za realizaciju projekta treba, brojke se mijenjaju, ali recimo 234 milijuna eura. Sto milijuna eura daje EU. Država i državne tvrtke HEP i Plinacro trebaju uložiti 130 milijuna eura. Kapacitet terminala za američki ukapljeni plin (koji je 30 posto skuplji od zemnog plina) jest 2,6 milijardi kubika na godinu. Donja je granica isplativosti zakup 1,3 milijarde kubika plina. A obvezujuće ponude HEP-a i Ine jedva su 500 milijuna
Neoliberalni ekonomisti godinama uvjeravaju političare da sve treba prepustiti tržištu pa su političari uništili institucije za strateško planiranje. A onda se nađu u situaciji kad nema slobodnog tržišta. Kao u slučaju terminala na Krku.
kubika na godinu. Opravdanje za financiranje financijski promašene investicije hrvatska vlada nalazi u strateškim razlozima i sigurnosti ako se pojavi nekakva kriza, pa je terminal na Krku rezervni dobavni pravac. A zapravo je svima jasno da je takva odluka posljedica toga što SAD ‘zavrtanjem ruku‘ prisiljava hrvatsku stranu na neracionalnu odluku.
Odluka o LNG terminalu na Krku još je jedna u nizu nepovezanih državnih odluka vezanih uz gospodarstvo. Radi se od slučaja do slučaja, bez jasne strategije i taktike. Među glavnim krivcima što se ovako amaterski donose dugoročno skupe odluke jesu i (neo)liberalni ekonomisti, koji četvrt stoljeća imaju presudan utjecaj na generacije hrvatskih političara na vlasti.
Ekonomija bez treće dimenzije
Za (neo)liberale ekonomija je ravna ploča. Ima samo dvije dimenzije – dužinu i širinu. Dužina je slobodno tržište, a širina država, koja samo treba postavljati pravila igre jednaka za sve aktere i kontrolirati da ih se svi drže. I sve je riješeno. Ta skupina ekonomista odbija vidjeti da postoji i treća dimenzija – visina. Da ekonomski svijet nije ravna ploča, nego kugla. U toj trećoj dimenziji miješaju se državne intervencije u drugim zemljama, industrijske, monetarne i druge politike.
Kad bismo (neo)liberale pitali što raditi u slučaju pritiska SAD-a da Hrvatska investira u neprofitabilan LNG terminal, odgovor bi bio: ‘Države se ne smiju tako ponašati! Trebaju ekonomske slobode.‘ Dobro, ali vidite da nema slobodnog tržišta? Odgovor je opet isti: ‘Države se ne smiju tako ponašati!‘
To što odrasli ljudi, mnogi među njima s obranjenim doktoratima na ekonomskim fakultetima, uporno, nekritički promiču ‘vjerska‘ stajališta koja nemaju veze sa stvarnošću treba poštovati. Imaju na to pravo. Najveća je šteta koju su ekonomisti (neo)liberali napravili u proteklih četvrt stoljeća to što su sludili ekonomski nepismene političare. Uvjerili su seriju premijera i ministara da država ne treba planirati svoju budućnost. Da treba raditi na konkurentnosti i strukturnim reformama i da će to dati rezultate. Pa je uništeno i ono malo institucija koje su se kontinuirano i stručno trebale baviti državnim planiranjem i industrijskim politikama. I tu nastaje najgora posljedica. Primjerice, Hrvatska ima obvezu za EK napraviti viziju razvoja do 2030. Umjesto da postoji ured za razvojnu strategiju, posao je proslijeđen činovnicima u Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije. Logika je zanimljiva. Strategiju traži EU, pa je onda logično da je osmišljava ministarstvo koje u nazivu ima EU.
Izgubljeni političari
Pretpostavka da ijedna država može bez cijele lepeze odluka koje su zapravo državna intervencija sasvim je pogrešna. Pa ti isti premijeri i ministri u realnom životu moraju gotovo svakodnevno donositi intervencionističke odluke. Ali budući da su institucije za njihovu pripremu uništene, odluke se
Ako LNG terminal gradimo za slučaj problema na tržištu plina, onda je red sagraditi i pet-šest neprofitabilnih elektrana, desetak praznih skladišta za naftu i stotinjak velikih hladnjača za hranu. Ako jednom budu zatrebale, da ih imamo. Trošak? Pa zar sigurnost ima cijenu?
donose bez podloga, bez uvida u cjelinu i bez ‘cost-benefit‘ analiza. Naišlo bi se na problem, u vladi bi sklepali nekakvu radnu skupinu koja bi se sastala nekoliko puta, a materijale bi pripremio neki nižerangirani činovnik. Ili bi ih, kao znak dobre volje (‘Ne morate se vi mučiti‘) pripremili zainteresirani iz, recimo, inozemstva.
Vratimo se gradnji terminala za ukapljeni plin na Krku. Ako je glavni razlog bacanja novca poreznih obveznika osiguranje kapaciteta za slučaj poremećaja u dobavi, onda bi odmah trebalo sagraditi pet-šest neprofitabilnih elektrana ako se zakomplicira uvoz struje. Pa još desetak velikih skladišta za naftu. Pa stotinjak velikih hladnjača u kojima treba čuvati hranu ako se nešto nekada zakomplicira...
A da unutar Vlade postoji mjesto gdje se stvari promišljaju, možda bi netko došao na ideju da Hrvatska, kad već mora, sagradi taj LNG terminal. Da ga onda daruje Amerima, a oni nama daruju tri-četiri borbena aviona. Trebalo bi bar pokušati...