Prije nekoliko godina, kad su bili raspisani natječaji za članove nadzornih odbora u državnim poduzećima, prijavio sam se. Dopala me tvrtka o čijoj djelatnosti nisam znao gotovo ništa. Očekivao sam da će nam iz mjerodavnog ministarstva reći što trebamo tražiti od uprave toga dioničkog društva. Nismo dobili nikakve upute, srednjoročni plan nije osmislio ni menadžment. Pa smo, dok nije došla druga vlada koja je u NO postavila svoje ljude, za pristojan honorar glumili gljive.
>>> Tipurić: Može li državno biti efikasno u Hrvatskoj?
Vlasnik i ne može postaviti KPI-jeve. Nemaju ih ni vlada ni ministarstva. Što je super za izbjegavanje jasne političke odgovornosti. Kad se tomu pridodaju frakcijska kadroviranja, razni poslovni lobiji koji preko ministara pritišću menadžere državnih tvrtki, rezultati su u cjelini još i dobri.
To je u stanci ovotjedne Liderove konferencije ‘Državno, a efikasno – kakva državna poduzeća trebamo?‘ ispričao jedan od sudionika. Da se do danas u korporativnom upravljanju (odnosu vlasnika – države, nadzornika i menadžmenta) ništa nije promijenilo nabolje, pokazali su razgovori s čelnim ljudima desetak tvrtki u potpunom ili djelomičnome državom vlasništvu. Uz časne iznimke i dalje vlada popriličan kaos. U kojemu se izabrani menadžeri pokušavaju snaći kako najbolje umiju. Kad je u uvodnom dijelu konferencije profesor Darko Tipurić iznio tezu da državna poduzeća mogu biti efikasna, ali da je pitanje je li to moguće u Hrvatskoj, to se činilo kao pretjerivanje. Pokazalo se da nije bilo.
Menadžeri bez ciljeva
Nadobudno smo u osmišljavanju konferencije htjeli vidjeti koji se to KPI-jevi (engl. key performance indicators) postavljaju upravama državnih tvrtki. Koliko god pokušavali diplomatski odgovarati (razumljivo kad govoriš o vlasniku, tj. državi), brzo je postalo jasno da menadžeri državnih tvrtki zapravo nemaju postavljene jasne ciljeve koje trebaju ostvariti. I da bi ih zapravo željeli dobiti. Među ostalim, da ih se ne bi moglo samo tako otpustiti ako su ostvarili ono što je vlasnik tražio.
>>> Vuić: Statistički, privatna poduzeća jesu efikasnija, i to nije slučajno
Vlasnik (čitaj vlada, odnosno mjerodavno ministarstvo, dakle ministar) i ne može postaviti KPI-jeve. Nemaju ih ni vlada ni ministarstva za sebe. Što je super za izbjegavanje jasne političke odgovornosti. Naknadni pokušaj da se korporativno upravljanje nađe bar u tragovima također nije dao rezultate. U svakome državnom proračunu postoji stavka koliko se planira povući u državnu blagajnu iz profita državnih poduzeća. Naivac bi očekivao da je to zbroj profita koji su verificirani na skupštinama državnih d.d.-ova. Upućeni, međutim, potvrđuju da se ukupni iznos najčešće određuje odokativno.
Nevjerojatno je da velike državne tvrtke nemaju srednjoročne planove. Kad se tomu pridodaju frakcijska kadroviranja vladajućih (‘Može tvoj predsjednik uprave, ali onda ja hoću dva člana uprave...‘), razni poslovni lobiji koji preko ministara pritišću menadžere državnih tvrtki, rezultati u cjelini još su i dobri. Može se razumjeti da sposobniji menadžeri u takvim okolnostima pokušavaju preživjeti i tako da zapravo oni biraju članove nadzornih odbora.
>>> Državno, a efikasno: Državnim tvrtkama nije isključivi cilj maksimizacija profita
Neiskorišteni prostor
Nije moguće privatizirati baš sve. Ostaje uporno nastojanje da se aktualnog ili nekog budućeg premijera senzibilizira za važnost korporativnog upravljanja u državnim tvrtkama. Tko se tomu sustavno posveti, a ne samo kad se dogodi neki eksces, čak će dobiti i ono najdragocjenije – pokoji glas više na izborima.
Sve u svemu, postaje jasno koliki je neiskorišteni prostor za efikasnije poslovanje u državnim tvrtkama. Pri čemu, naravno, maksimiranje profita ne smije biti jedini kriterij za tvrtke poput HEP-a, Hrvatskih šuma ili Lutrije. Na konferenciji su bili predstavnici uspješnijeg dijela državnih tvrtki. Dok smo tražili rješenja, na drugom se mjestu vodila rasprava o stanju u Croatia Airlinesu. U nedostatku korporativnog upravljanja ulogu zabrinutog vlasnika morali su preuzeti sindikati! Premda se može naći primjer uspješne sanacije tvrtke u državnom vlasništvu (Badel 1862.), ‘stogodišnje‘ mučenje s Petrokemijom pokazuje razmjere nesposobnosti hrvatskih vlada da rješavaju probleme.
Gdje je rješenje? Najjednostavnije se čini privatizirati sve. Što je politički nemoguće očekivati. A i svjetska iskustva pokazuju da neke djelatnosti nije pametno privatizirati. Ostaje inzistirati na korporativnom upravljanju. Na uspostavljanju sustava. Kao jedan od načina upućeni spominju puštanje institucionalnih investitora kao što je EBRD kao manjinskih dioničara. Pa bi oni inzistirali na jasnim pravilima i ciljevima. Ali tu javnost počinje sumnjati da je riječ o početku predaje strateških tvrtki strancima.
>>> Mario Musa: Izazov je i kako programerima ponuditi veće plaće nego menadžmentu
Ostaje uporno nastojanje da se aktualnog ili nekog budućeg premijera senzibilizira za važnost korporativnog upravljanja u državnim tvrtkama. Tko se tomu sustavno posveti, a ne jednom u nekoliko godina kad se dogodi neki eksces, čak će dobiti i ono najdragocjenije – pokoji glas više na izborima.