Imam nekoliko dugogodišnjih prijatelja koji sve to vrijeme čitaju kolumne koje pišem. Znaju pohvaliti, znaju kritizirati, znaju biti ravnodušni. Kako koji tjedan. U posljednjih godinu dana dvojica od tih ‘dežurnih čitatelja‘ obzirno su primijetila da ‘Ekonomalije‘ više nisu žestoke kao nekada.
Pisanje kolumni nije umjetnost. Ali neke paralele moguće je povući. Nama likovnim laicima često nije jasno kad neki slikar koji je bio u fazi stvaranja slika koje su nam se baš sviđale (npr. neka varijanta impresionizma) odjednom uđe u novu, recimo apstraktnu fazu. Još kad se uzme u obzir da je ona prva faza bila tržišno isplativija od ove druge, ostaje pitanje što je autora natjeralo na promjenu.
>>>Miodrag Šajatović: Bit će super ako 2018. bude godina uspješnih restrukturiranja tvrtki
Tako ja svojim prijateljima pokušavam odgovoriti zašto ‘Ekonomalije‘ možda nisu žestoke kao nekada. Prvo, čovjek prođe neke životne i profesionalne faze. Dvadeset godina pronalaziš ekonomske anomalije, upozoravaš na njih, kritiziraš one koji su ih skrivili ili ih nisu počeli ispravljati. Dio publike ugodno je iznenađen hrabrošću kolumnista da javno kaže ono što oni misle. I takve se kolumne dobro ‘prodaju‘. Ali onda to dosadi. Danas nije nimalo teško naći povod za neku ekonomsku anomaliju. Bilo da je riječ o još jednom saniranju već saniranog Uljanika bilo o još jednoj EU-tablici na kojoj je Hrvatska na predzadnjem ili zadnjemu mjestu (prema inovativnosti u društvu s Ciprom najnoviji je mogući povod).
Uspjeli smo promicati izvoz
Izazov je potraga za rješenjima koja bi bila primamljiva i koja bi motivirala unatoč svim ograničenjima: od političkog sustava s tankom saborskom većinom i interesnih grupa koje brane svoje pozicije do nedostatka revolucionarnog entuzijazma kod ‘običnog puka‘ kojega je teško maknuti iz zone kakve-takve ugode.
Naravno da je zadatak novinara da budu budni i da bilježe i kritiziraju. Ali u nekom trenutku taj posao prepustiš mlađima. Izazov postaje promišljati koja su moguća rješenja za probleme i situacije u ekonomiji. Ali ne u smislu općih mjesta u stilu ‘kad bi svi ljudi bili dobri i pošteni, svijet bi bio bolje mjesto‘. Ni u obliku pozivanja da ‘napokon treba krenuti u reforme‘.
>>>Miodrag Šajatović – Domaće vs. strano: Nije sramota izgubiti, sramota je ne boriti se!
Izazov je potraga za rješenjima koja bi istodobno bila primamljiva, izazovna i motivirajuća, a uzimajući u obzir sva ograničenja: od političkog sustava kakav jest, od ograničenja tanke većine koju Vlada ima u Saboru, od interesnih grupa koje mekše ili tvrđe brane svaku promjenu koja možda jest dobrodošla na dulji rok, ali kratkoročno ugrožava njihove zauzete pozicije, do nedostatka revolucionarnog entuzijazma kod ‘običnog puka‘ kojega je teško maknuti iz zone kakve-takve ugode.
>>>Miodrag Šajatović: Prijedlog strategije: Hrvatska 2030. – zemlja sretnih rentijera
Prije deset godina Lider je počeo tupiti o izvozu i izvoznicima kao jedinim pravim generatorima zdrava rasta. Danas izvoznici drže rast BDP-a na tri posto jer izvoz raste 15 posto. Ni postojeća vlast nije shvatila potencijal, ali možda je deset godina premalo. Uz uvjerenje da bi imalo spretan političar na toj temi prilično lako uspio galvanizirati kritičnu masu sljedbenika. Ipak, i dugogodišnji kroničar ima svoje limite novih ideja. Ali ostaje mu da u brdu jalovine potraži one rijetke nebrušene ideje koje svojom jednostavnošću i smjelošću izazovu to da se o njima počne promišljati.
Treba slušati misleće ljude
Vrijeme je za potragu za rješenjima. Vladino Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću trebalo bi završiti svoj rad do 1. ožujka. Od 2. ožujka trebalo bi početi raditi povjerenstvo za budućnost. Mi u Lideru nastojat ćemo biti dosadni u vezi s tim.
U ovom su nam Lideru tema tjedna ideje dvadesetak mislećih ljudi o tome što bi trebalo pisati u planu razvoja Hrvatske do 2030. Ima općih mjesta koja traže dublju razradu, ali i fenomenalnih misli. Pa tako Steven Živko Pavletić, liječnik i istraživač, kaže da ‘moramo iskreno i strasno pripojiti dijasporu. Stasala je nova generacija mladih i naprednih stručnih ljudi koji su neopterećeni prošlošću, vole Hrvatsku, svašta su naučili u svijetu i žele zajedno raditi‘. A mladi startupovac Matija Kopić napominje da bi ‘trebalo uložiti milijardu kuna u vraćanje naših najsjajnijih umova u domovinu‘. On bez oklijevanja vidi Hrvatsku 2030. ‘kao jednu od predvodnica svjetske robotičke industrije‘. Tea Žakula, docentica na FSB-u, govori da se treba usredotočiti na područja na kojima se mogu ostvariti brze pobjede (‘quick wins‘), Siniša Topalović iz TPA Horwatha upućuje na prilike koje se pružaju na temelju podatka da će u svijetu do 2030. u srednju klasu ući od dvije do tri milijarde ljudi, a poduzetnik Matt Sertić pridonosi viziji rečenicom da, nakon što je Hrvatska postala slobodna zemlja, do 2030. ‘treba osloboditi i hrvatskog čovjeka u njoj‘.
>>>Miodrag Šajatović: Zbunjujući signali – Ubrzanim reformama do sporijeg rasta?!
Svaka od tih i ostalih ideja kojima vrvi ovotjedna Liderova tema broja (a tek smo zagrebli po pameti koju posjedujemo) zaslužuje da je proradi ekspertni tim za planiranje razvoja Hrvatske do 2030.
Dakle, vrijeme je i za potragu za rješenjima. Vladino Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću trebalo bi završiti svoj rad do 1. ožujka. Od 2. ožujka trebalo bi početi raditi povjerenstvo za budućnost. Mi u Lideru nastojat ćemo biti dosadni u vezi s time.