Hrvatske veleposlanike u dalekoistočnim zemljama tog je dana jako zabrinuo ‘press clipping‘ serviran iz sjedišta, sa zagrebačkog Zrinjevca. Među brojnim vijestima iz zemlje i svijeta našla se i ona koja govori da Rumunji nude posao za 500.000 Pakistanaca.
Prema Slobodnoj Dalmaciji, veleposlanik Rumunjske u Pakistanu Nicolae Goia potvrdio je rumunjskim medijima da se s pakistanskom vladom postižu prvi dogovori o uvozu radnika iz Pakistana u Rumunjsku. Bukureštanski portali spominju pola milijuna Pakistanaca, koliko bi ih rumunjske tvrtke mogle zaposliti do 2020. Junak naše priče u kratkom je roku promijenio bar tri raspoloženja.
Gospodarska diplomacija u ladici
Najprije je bio u nevjerici. Jedna tranzicijska država koja ima niz problema sličnih Hrvatskoj – od stupnja (ne)razvijenosti i zabrinjavajuće korupcije do manjka radne snage – odlučila se na tako radikalan potez. Uslijedio je strah. Pa neće valjda i od njega šefovi sa Zrinjevca zahtijevati da traži radnike po bespućima Dalekog istoka, ta on je diplomat, a ne nekakav tamo ‘headhunter‘!? No ubrzo je nastupilo olakšanje. Takav potez njegovi šefovi – i oni na Zrinjevcu i oni na Markovu trgu – zasigurno neće povući. Zašto masovno uvoziti strane radnike kad mnogo bolje znaju uvoziti strane proizvode?
Zaista, prosječan hrvatski veleposlanik ne treba se bojati da će ga poslodavac angažirati na ‘prljavim‘ poslovima iz sektora ljudskih resursa ili, nedajbože, sofisticiranije gospodarske diplomacije. Svojedobno je Joško Klisović, zamjenik ministrice vanjskih poslova u vladi Zorana Milanovića, pokušao ustrojiti ozbiljnu gospodarsku diplomaciju koja neće samo razglabati ‘o Abesiniji‘ (pa makar uz otmjenije piće od gemišta i u lokalu luksuznijem od Žnidaršićeva). Naravno, Klisovićev pokušaj završio je na dnu neke ladice na Zrinjevcu.
Tako prosječna veleposlanička većina (čast iznimkama!) može i dalje mirno uživati u svojim sinekurama, baš kao i dosad. Neće biti zahtjeva za angažman tisuća konobara i isto toliko građevinskih radnika, a neće trebati ganjati po cesti ni IT stručnjake.
I, dok su hrvatske kompanije sretne kad im Vlada malo odškrine vrata globalnog tržišta rada, za to vrijeme Rumunjska uvozi pola milijuna Pakistanaca!
Nedostaju im ponajprije vozači – njih 40.000 – a iza njih su na meti liječnici, građevinski radnici, IT stručnjaci i inženjeri raznih struka... Rumunjska je u prvom desetljeću članstva u Europskoj uniji izgubila oko tri milijuna stanovnika, odnosno više od deset posto. Ako je točno da je Hrvatsku od ulaska u Europsku uniju napustilo 200.000 ljudi, znači da smo negdje na pola puta do povlačenja radikalnog poteza prema uzoru na rumunjski. Politički i sindikalni razlozi još su jači od nedostatka radne snage iako sve više tvrtki zbog ljudskog deficita mijenja razvojne planove.
No politički je rizik prevelik. Dimenzije rumunjskog poteza za Hrvatsku bile bi ekvivalentne uvozu 100.000 Pakistanaca (Vijetnamaca, Filipinaca, Moldavaca, Ukrajinaca...). I HDZ i SDP znaju da neće moći politički kontrolirati tu novu grupaciju koja bi svojim glasovima mogla drastično utjecati na političku scenu.
Stranci ne donose samo med i mlijeko
Kroničar s malo više godina na plećima prisjetit će se da je nekad ideju o potrebi uvoza radne snage na javnu scenu ubacio tadašnji predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević. Njegova procjena da će zbog nepovoljnog omjera radnika i umirovljenika (jedan na jedan) Hrvatska jednog dana trebati milijun imigranata dočekana je na nož u političkom ‘mainstreamu‘.
Istina, dolaskom velikog broja stranaca, pogotovo drugih rasa, vjera i navika, Hrvatskom neće poteći med i mlijeko. Treba biti svjestan da je to nužno zlo, ali bolje opcije, makar samo za nastavak skromnog rasta od dva posto – jedostavno nema
Političke kritike bile su čak i žešće nego kad je nakon toga pokrenut pravosudni postupak protiv Vidoševića. U međuvremenu Hrvatska je preživjela dramatične godine recesije, a kompanije danas pokušavaju preživjeti veliki emigrantski val nakon ulaska u EU. Ovaj put (za razliku od nekadašnjih gastarbajtera) odlaze cijele obitelji – i radnici i potrošači. Potrošače smo dosad uspijevali nadomjestiti prema modelu koji smo u Lideru opisali prije mjesec dana: iseljenog Hrvata mora nadoknaditi deset novih turista. No turizam usporava rast, a Hrvatska je još daleko od hrabroga rumunjskog poteza koji bi mogao nadoknaditi manjak radne snage.
Istina, dolaskom velikog broja stranaca, pogotovo druge rasa, vjera i navika, Hrvatskom neće poteći med i mlijeko. Treba biti svjestan da je to nužno zlo, sa svim problemima koje će donijeti, ali bolje opcije, makar samo za skroman rast od dva posto – jednostavno nema.