Dok ovo pišem i dok još traje posljednji čin loše predstave ‘Politika u Hrvatskoj 2016.‘, već nastaje scenarij za potpuno novu, ali s istim glumcima. Zanimljivo je da smo se u prošlosti susretali s raznim spinovima koji su se povremeno pojavljivali u medijskom prostoru, no u ovoj godini dogodilo se nešto zlokobno. Spin je postao stalan, traje cijelu godinu, a akteri i kreatori nisu ga svjesni kao što je to za spin uobičajeno. Jednostavno su se pokrenuli procesi koje više nitko ne može zaustaviti, a odgovornost politike vjerojatno je na najnižoj razini u našoj kratkoj povijesti demokracije. No krenimo redom.
Kraj dogovorenog braka
Ponajprije treba reći kako su posljednjih mjeseci, osobito u predizborno vrijeme, svima bila puna usta gospodarstva i reformi, što je načelno bilo dobro jer su nam reforme zaista potrebne, a u financijski potpuno uništenome društvu gospodarstvo je nužno postaviti visoko na ljestvicu prioriteta. Naravno, nakon što je prvi čin predstave završio spajanjem nespojivoga, bilo je vidljivo iz aviona kako je nastala zajednica koja nije imala izgleda jer njezin nastanak neodoljivo podsjeća na dogovorene brakove u kojima obitelji spajaju maloljetnike. U tome nije bilo nikakve kemije, osim činjenice da je postojala želja za vlašću s jedne strane i stanje zatečenosti s druge strane. U jednoj od prethodnih kolumni pisao sam kako bi zbog odgovornosti prema društvu bilo najbolje da se formira velika koalicija koja bi provela potrebne reforme i odmah nakon toga nestala sa scene kao zajednica. To bi bilo odgovorno, zajednica koja nastaje radi višeg cilja i u ovom slučaju aktera koji imaju jednaku želju za obnašanjem vlasti. No u ovom kontekstu i uzimajući u obzir našu političku stvarnost, to je uistinu utopija, osobito zbog aktera na političkoj sceni. Opet će nastupiti izbori, opet će se pojaviti isti ljudi u glavnim ulogama, opet će koristiti iste ljude za plasiranje spinova. Volio bih reći da postoji nada. Ona zaista postoji i sada sam više nego ikada svjestan da ćemo kao društvo napredovati, ali onom brzinom koju zaslužujemo. Neće se dogoditi pothvat koji nam je potreban. Budući da se mi kao nacija svi strašno ‘razumijemo‘ u sport, izrazit ću se nogometnim rječnikom: ući ćemo na prvenstvo, igrat ćemo u skupinama, ali, nažalost, ondje ćemo i ostati jer zbog osrednje igre ne možemo dalje i bolje; s igračima osrednjega mentalnog sklopa nešto više od toga i ne može se očekivati. Iskreno se nadam da našu nogometnu reprezentaciju čeka pothvat na ovome prvenstvu pa da bar ona pokaže kako se to radi.
Utočište propalica
Znači, bilo bi dobro da politika, odnosno njezini akteri, pronađe u društvu bolje igrače, da osvježi redove i osmisli novu taktiku, no za to su potrebni snažna volja i drugačiji mentalni sklop. Tražiti da se u društvu naprave pothvat i pravi, iskreni iskorak koji bi bio vrijedan divljenja zahtijeva ozbiljne i usmjerene ljude koji neće biti sitni kalkulanti, ljude koji se neće natjecati tko ima veću zastavu na reveru, nego tko veću zastavu nosi u srcu, a svojim djelima i prije svega znanjem to i dokazuje. Je li moguće (a mislim da jest) da moramo doživjeti katarzu kao društvo da bismo postali svjesni trenutačnog stanja jer u suprotnome društvo će politiku ‘samoregulirati‘ u smjeru nastajanja opasnih pokreta (stranaka koje imaju obilježja anarhije i netolerancije)? Ako se politika i njezini akteri na sceni ne ponašaju odgovorno, to će se zrcaliti na biračkom tijelu i odgovore će početi tražiti na mjestima na kojima u stvarnosti odgovora nema. To je alternativa u društvu, opasna, ali izgledna ako se nešto hitno ne promjeni u nastupu. Društvo nije pripremljeno za javni igrokaz kojim se gubi svaka vjera u postupanje ljudi koji njime upravljaju, slično kao u tvrtkama. Ako čelni ljudi ne služe kao pozitivan primjer zaposlenicima, onda se ne trebaju čuditi zašto tvrtka nazaduje. To nam se upravo sada događa. Nadam se da će jednog dana, i to uskoro, netko shvatiti odgovornost za svoje postupanje i nemogućnost vraćanja izgovorenog ili učinjenog te da će se postupati odgovornije i hrabrije, no to trebaju provoditi najbolji među nama. Najbolji sa svakog područja, ne najglasniji. Ovo ‘najbolji‘ treba podcrtati s jasnim ciljem. Godine devijacije krive su za to da se politika počela smatrati utočištem propalica. Vrijeme je za promjene, a ovo je, zapravo, apel da se iz društva izaberu oni najbolji koji će ih predvoditi. Ne najglasniji.