Nepravedna raspodjela: O državnoj potrošnji ovisno je od 65 do 70 posto Hrvatske

Hrvatska je jedna od najslabije razvijenih zemalja u EU, a ima rashode poput najrazvijenijih. To ne bi bio toliki problem da je potrošnja usmjerena u one sektore koji osiguravaju dugoročan rast. Ali nije. Gospodarstvo je tu najviše pogođeno jer se od njega previše uzima, a najmanje mu se vraća

Da sam morao birati želim li državu bez novina ili novine bez države, bez oklijevanja bih se odlučio za ovo drugo – svojedobno je izjavio jedan od osnivača SAD-a Thomas Jefferson. Za razliku od njega hrvatski državnici vjerojatno sanjaju pomor novinara.

Jer i kad raste, nismo zadovoljni. BDP, je l‘. Evo, recimo, dok BDP tako sjajno raste, u Lideru se pitamo tko stvara i tko troši novostvorenu/dodanu vrijednost (zbroj bruto plaća i bruto dobiti)?

Jer ako stvarno želimo znati koliko smo zdravo društvo i kakvi su odnosi snaga na tržištu, onda bi nas trebala zanimati upravo novostvorena vrijednost. A ona je lani, na razini 500 najvećih kompanija, iznosila 10,4 milijarde eura, otprilike koliko je preklani iznosila ukupna novostvorena vrijednost u državi, što pokazuje da najveći i stvaraju najviše.

Nije do crnog labuda

No veoma je loša vijest da je to dvadeset posto manje nego godinu prije. Dijelom je to zbog Agrokora čiji su se repovi očito tek 2018. ozbiljnije ogledali u njegovim . No nepravedno je sakriti se iza Agrokora kao alibija za cjelokupni pad jer je pala i dobit.

Pa kako to onda BDP raste, a novostvorena vrijednost pada? Ne, nije riječ o crnom labudu. Riječ je o tome da rast opet gura država, samo ovaj put ne zaduživanjem, nego europskim novcem.

Dakle, nema ulaganja u nove vrijednosti, nego u javne projekte koji samo jednokratno (u najbolju ruku kratkoročno) statistički guraju BDP.

Tu je još i pitanje tko doista troši i tu smanjenu novu vrijednost? Zna se. Država.

Ovisno o veličini kompanije i njezinim pokazateljima država im u sklopu poreza i doprinosa uzme više od pedeset posto, često i više od šezdeset posto!

Vladimir Arčabić, docent na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i član istraživačkog centra MacroHub na tom fakultetu, kaže kako se to ogleda u udjelu države u gospodarstvu, mjereno udjelom rashoda opće države u BDP-u.

– U Hrvatskoj je taj udjel velik, 46,4 posto u 2018., što je vrlo blizu prosjeka EU-15 i zemalja eurozone, ali mnogo više od udjela usporedivih zemalja Češke, Slovačke i baltičkih zemalja u kojima je udjel četrdeset posto ili manje. Od zemalja tzv. nove Europe jedino Mađarska ima sličan udjel od 46,5 posto. Za razinu razvoja u Hrvatskoj udjel državne potrošnje u BDP-u znatno je iznad prosjeka. Velika državna potrošnja ne bi bila toliki problem kad bi bila usmjerena u one sektore koji osiguravaju dugoročan rast, poput ljudskoga kapitala – kaže Arčabić.

Golema država

Konzultant Andrej Grubišić objašnjava zašto je velika država velik problem.

– Jedan posto državne potrošnje u Hrvatskoj kreira oko dvjesto eura BDP-a po stanovniku, u najrazvijenijim članicama Europske unije to je petstotinjak eura. Prevelika je moć u rukama naše države, pri čemu ta država kreira dva i pol puta manje BDP-a po stanovniku. Načelno ne volim usporedbe jer će svatko negdje naći potvrdu svoje teze, no evo i toga. U nekim je zemljama, poput baltičkih, Irske ili Švicarske, udjel države malen, u drugima je, poput skandinavskih, znatno veći. Ključno je shvatiti da su mediteranske zemlje pokazale da nisu podneblje u kojemu velik udjel države daje dobre rezultate. Za nas je zato bolje što manje države jer smo podneblje u kojemu se privatni sektor nije imao prilike razvijati. Posljedično imamo od 65 do 70 posto populacije koja je izravno i neizravno ovisna o državnoj potrošnji. To je povlaštena skupina, dominantna u javnom nastupu, koja kao rješenje traži još veću državnu intervenciju zazivajući nacionalni interes. Briga njih za to, partikularni je to interes, samo se prodaje kao nacionalni – oštar je Grubišić.

Grubišić upozorava na paradoksalnu posljedicu iseljavanja – još veću državu.

– Tko se iselio? Privatni sektor. Iseljavaju se lokomotive koje vuku razvoj. Ostao je cjelokupan javni sektor i svi umirovljenici, nitko od njih nije se iselio. Evo što kaže matematika. Ako država troši 45 posto BDP-a, to je od 165 do 170 milijardi kuna. Ako vrlo konzervativno procijenimo da se samo deset posto troši nesuvislo, to je sedamnaest milijardi, no vjerojatnije je to dvadeset posto, dakle 34 milijarde kuna. Pa zamislite da država svake godine toliko ostavi privatnom sektoru! – vapi Grubišić, dodajući kako bismo vlast trebali natjerati na konkretan cilj: ili tijekom pet godina srezati rashode za trideset milijardi kuna ili ciljati 35 posto udjela rashoda u BDP-u.