Dugoživci mikroskopski su malena stvorenja, koje, zbog njihova bucmastog izgleda zovemo još i vodenim medvjedićima. Žive u svim morima, slatkim vodama i vlažnim biotopima na kopnu, gdje ih se najčešće može naći u vodenom "filmu" na nakupinama mahovina, u žljebovima i na krovovima kuća, opisuje ih Wikipedija. No, ono što je doista fascinantno kod ovih mikroskopski malenih bića jest otkriće da se, kako bi preživjeli sušu, pretvaraju u staklo.
Kako bi se transformirali u staklo, koriste proteine koji su svojstveni samo njima i niti jednoj drugoj poznatoj vrsti. Kada su izloženi vodi, ti isti proteini ponovno postanu želatinasti. U slučajevima kada nema vode, proteini se stvrdnjavaju, kreirajući staklenu zaštitu na onim dijelovima ove životinje koji ne bi mogli funkcionirati u uvjetima dehidracije, piše New Scientist.
Citoplazmična masa postaje staklo, otkrili su znanstvenici sa Sveučilišta u Sjevernoj Karolini, u SAD-u.
Thomas Boothby ovu je fascinantnu transformaciju živog bića u staklo otkrio tako što je promatrao tardigrade ili dugoživce, u stanju potpune dehidracije. Promatrao je njihov genom, a onda shvatio kako zapravo gleda u proteine sa ovim specifičnim svojstvom pretvaranja u staklo.
- Mislimo kako ova staklena struktura zaključava i štiti druge proteine i molekule na mjestu, čime sprječava njihovu dezintegraciju prilikom dehidracije, rekao je Boothby.
Prije ovog znanstvenog otkrića, vjerovalo se kako dehidraciju sprječava posebna vrsta šećera, trehaloza.
- Fascinantno je promatrati kako je priroda stvorila nekoliko različitih mehanizama zaštite od dehidracije, dodao je Boothby čiji tim znanstvenika sada istražuje koriste li iste ili slične proteine i neke biljke, kako bi izbjegle dehidraciju.