Prošlogodišnje ubrzavanje ekonomskih aktivnosti (naglasimo, riječ je o rezultatima prilagodbe privatnog sektora i konvergencijskim učincima ulaska u EU, a ne učincima Vladine politike) zasigurno je povoljna okolnost. Međutim, nikako ne smijemo zaboraviti neriješene strukturne probleme, duboke neravnoteže u fiskalnom sektoru i vrlo velik javni dug. Za ubrzavanje ekonomskog rasta u idućim godinama, i to najmanje na razinu rasta BDP-a koliku su u proteklih desetak godina u prosjeku ostvarivale srednjoeuropske i istočnoeuropske zemlje, dakle prema stopama od tri-četiri posto na godinu, hrvatska vlada morat će predložiti domaćoj javnosti uvjerljiv, od populističkog pojednostavnjivanja oslobođen, plan smanjivanja neravnoteža i uklanjanja zapreka. To su, prije svega, velika zaduženost poduzeća i Vladina sektora te prevelik udjel javnog sektora u stvaranju novih ekonomskih vrijednosti.
Prezadužene tvrtke i država
Ekonomska vlast morala bi predložiti javnosti smanjivanje javnog duga postupnom prodajom imovine u državnom vlasništvu. Tako bi se privukao svjež kapital u državni sektor i snizile kamatne stope.
Dugogodišnja kriza i gubitak velikog broja radnih mjesta prisilili su kućanstva na smanjivanje investicija i uravnoteživanje rashoda s realnih dohocima te povećavanje štednje. Tijekom krize kućanstva su se počela razduživati. Poduzeća su, međutim, izrazito zadužena i imaju malo vlastitoga kapitala. Dug domaćih poduzeća danas je stotinjak posto godišnjeg BDP-a, što znatno smanjuje njihovu sposobnost daljnjeg zaduživanja. Javni sektor također je prezadužen – današnja razina javnog duga premašuje 85 posto BDP-a, mnogo više od gornje granice (60 posto) nakon koje javni dug onemogućava dinamičan ekonomski rast. Javni sektor i poduzeća nemaju alternativu: moraju se početi razduživati prodajom dijela svoje imovine i restrukturiranjem svih izvora financiranja, odnosno privlačenjem kapitala (koji treba razlikovati od kredita). U tom kontekstu potrebno je promatrati aktualne javne rasprave o privatizaciji HEP-a i renacionalizaciji Ine. Potkraj 2016. dug državnog sektora iznosio je oko 37,6 milijardi eura. Anto Bajo, istraživač iz Instituta za javne financije, procijenio je 2011. vrijednost dionica i udjela u poduzećima u vlasništvu Vladina sektora na oko 27 milijardi eura ili otprilike 60 posto BDP-a. Zbog strukturnih odnosa u rashodima stranih javnih financija i sve većih apetita proračunskih korisnika koje je zadovoljavala Vladina fiskalna politika hrvatski je javni dug tijekom krize narastao na današnju razinu. Upravo je takvo dosadašnje ponašanje vlasnicima hrvatskoga javnog duga bio glavni argument za održavanje visokih kamatnih stopa, što će izazvati trošak financiranja javnog duga veći od 12 milijardi kuna.
Ina - politička iznimka
Na drugoj je strani u bilanci javnog sektora financijska imovina (dionice i udjeli u poduzećima – njih više od 1500 u kojima Vlada sudjeluje u kapitalu). Odgovorna ekonomska vlast morala bi javnosti predložiti strukturiran pristup smanjivanju javnog duga postupnom prodajom financijske i druge imovine u državnom vlasništvu. Tako bi se privukao svjež kapital u državni sektor, smanjila razina javnog duga i snizile kamatne stope, odnosno troškovi financiranja.
Pretvaranje državnih poduzeća u društva kapitala jedini je mogući smjer rješavanja problema u javnim financijama i pretpostavka ubrzana ekonomskog rasta. Sve drugo vodi u stagnaciju i bijeg ljudskoga kapitala u europske zemlje s dinamičnim ekonomijama.
Ako izuzmemo slučaj Ine, koji je vrlo ozbiljno političko pitanje, ali ne i ekonomsko (racionalna bi Vladina odluka bila ne kupiti udjele u toj zapuštenoj tvrtki, nego prodati vlastite udjele jer ne može postići suglasje s Molom o strateškom upravljanju), sva druga velika državna poduzeća trebalo bi pripremiti za izlazak na tržišta kapitala, kao što su učinile gotovo sve europske zemlje sa svojim poduzećima u državnom vlasništvu. Tako se može istodobno smanjiti javni dug i povećati kapitalna opremljenost tih poduzeća, odnosno osposobiti ih za nov ciklus poslovnog rasta. Uvrštenje dionica svih poduzeća, pa tako i tzv. strateških, na tržišta kapitala, privlačenje svježega kapitala te smanjivanje Vladina udjela u kratkom će roku osigurati njihov opstanak na tržištu, sačuvati radna mjesta i pokrenuti njihov razvoj bez utjecaja populističke politike i političara. To bi zasigurno pozdravili domaći mirovinski fondovi i drugi privatni ulagači gladni mogućnosti ulaganja te mali privatni ulagači.
Pretvaranje državnih poduzeća u društva kapitala neizbježan je proces, koliko god se tomu protivile neke skupine za pritisak, i u kratkom roku može vrlo povoljno djelovati na razinu javnog duga, jačanje tržišta kapitala te omogućiti pristup kapitalu malim i srednjim poduzećima. To je dugoročno jedini mogući smjer rješavanja problema u javnim financijama i pretpostavka ubrzana ekonomskog rasta u budućnosti. Sve drugo vodi u stagnaciju i bijeg ljudskoga kapitala u europske zemlje s dinamičnim ekonomijama.