Obiteljske tvrtke: Četiri nužne pripreme za uspješnu generacijsku tranziciju

piše Boris Vukić, partner Adizes SEE-a

Tvrtkin osnivač ključna je osoba u prijenosu poslovanja s jedne generacije na drugu. Njegova priprema za to sastoji se u tome da sâm, kad prema željenu scenariju profesionaliziranu kompaniju preuzme za to voljan pripremljeni nasljednik, bude spreman sve to ne samo odobriti nego i poduprijeti

Svaka privatna kompanija ujedno je obiteljska, samo što o tome osnivači ne razmišljaju dok su im djeca mala. Kad je netko pokrenuo privatni biznis, svjesno ili nesvjesno, istodobno je pokrenuo obiteljsku kompaniju koja se nalazi u prvoj fazi. I formalno će obiteljska postati onog trena kad on i/ili njegova djeca odluče ili požele da se nova generacija priključi kompaniji. U tom trenutku, kad se pojavljuje ’menadžerska uloga gazdin sin’, kompanija polako izlazi iz te faze razvoja obiteljskih kompanija, a u iduću ulazi onog trena kad osnivači počnu razmišljati o povlačenju ili kad život odluči da se moraju povući.

Među mnogim problemima s kojima se suočava obiteljska tvrtka u prvoj fazi tranzicije dva su ključna: prvo je pitanje postoji li zainteresiran i kompetentan nasljednik, a drugo postoji li spremnost i sposobnost osnivača da prepusti vođenje kompanije i kontrolu nad njome. Iz ta se dva problema rađaju i drugi: kako procijeniti karakteristike kompetentnog nasljednika; ili kako olakšati osnivaču odlazak u ‘mirovinu‘ a da se ne osjeti manje vrijedan; ili kako spriječiti da svoj odlazak odgađa u beskonačnost; ili kako privući i zadržati menadžere koji nisu članovi obitelji.

Ako ste ikad otvorili više od jedne knjige na temu nasljeđivanja u obiteljskim kompanijama, mogli ste primijetiti da počinju s kataklizmičko fatalističkim podacima da prema posljednjim istraživanjima otprilike 199 posto kompanija propadne u drugoj generaciji, a da točno 311,42 posto nasljednika u trećoj generaciji nema što jesti. I zaista, ti statistički podaci djeluju neumoljivo, Da bi se osigurao uspješan prijenos na iduću generaciju, mora se odvojiti vrijeme, sjesti, misliti i donijeti odluke o tome kako obaviti tranziciju s jedne generacije u obiteljskoj kompaniji na sljedeću generaciju. Ta tranzicija podrazumijeva pripremu nasljednika, kompanija, osnivača i obitelji.

Cilj je pripreme nasljednika osigurati da nasljednici u skladu sa svojim željama, ambicijama i mogućnostima najbolje što mogu obavljaju ulogu zaposlenika ili voditelja i/ili (su)vlasnika kompanije nakon povlačenja osnivača. Prvo i najvažnije pritom je banalna i jednostavna istina: nasljednici imaju pravo na svoj život i svoj izbor. Hoće li kompanija biti obiteljska u punom smislu te riječi, odnosno takva da nasljednici i rade u kompaniji i jednog dana postanu njeni suvlasnici ili neće, najviše ovisi o afinitetima i željama djece. Jedna od glavnih primjedbi koje sam čuo od pripadnika druge generacije jest da osnivači s njima ne razgovaraju ili bar nedovoljno razgovaraju o planovima vezanim uz tranziciju liderstva. Otvoreni razgovor i komunikacija između prve i druge generacije ključ je za stjecanje međusobnog povjerenja i razumijevanja.

Profesionalizacija kompanija

Prepletanjem mnogih preporuka iz literature za fazu pripreme nasljednika i moga iskustva iz rada s pripadnicima druge generacije koji su u zrelim godinama prepoznato je nekoliko ključnih savjeta za pripremu nasljednika koji se dijele na dva razdoblja: tijekom školovanja, odnosno tijekom stjecanja formalnog obrazovanja, te nakon njegova završetka.

Cilj je pripreme kompanije osigurati da kompanija bude održiva, profitabilna i transferabilna (prenosiva): održiva – podrazumijeva mogućnost njezina funkcioniranja bez upletanja osnivača u njezino operativno poslovanje; profitabilna – da bude konkurentna na tržištu i ostvaruje profit za vlasnika; prenosiva – da su osigurane potpuna urednost i transparentnost financijskih podataka za vlasnika te da postoje temelji da kompanija u svakom trenutku može (a, naravno, ne mora) promijeniti vlasnika.

Priprema kompanije za generacijsku tranziciju podrazumijeva njezinu profesionalizaciju. Profesionalizacija kompanija nije moguća ni ako se u nju dovedu profesionalni menadžeri ili postojeći educiraju ako nisu uspostavljena jasna pravila igre.

Misli danas

Ključna osoba u prijenosu poslovanja s jedne generacije na drugu jest osnivač. Osim što mora sudjelovati u sve tri pripreme, mora se i sâm pripremati. Ta se priprema, paradoksalno, ogleda u tome da on jednog dana više neće raditi ono što je radio cijeli život. Naime, kad prema željenom scenariju profesionaliziranu kompaniju preuzme za to voljan pripremljeni nasljednik, osnivač mora biti spreman sve to ne samo odobriti nego i poduprijeti. Nužno je također da odluči i što će raditi u mirovini, od čega će živjeti te koje informacije dobivati od tvrtke čiji je i dalje vlasnik ili suvlasnik.

Cilj je pripreme obitelji smanjiti vjerojatnost destruktivnog konflikta i svađa među članovima obitelji zbog sudjelovanja u vlasništvu, položaja u vodećoj strukturi, zapošljavanja uže i šire obitelji (i stvoriti preduvjete koji će u budućnosti osigurati prelazak na treću, četvrtu… generaciju). Od sve četiri pripreme najmanje se radi na pripremi obitelji, što se javlja kao sinergijski efekt triju mudrosti: ‘Mislit ću sutra‘; ‘Dok dišem, ne pišem‘; ‘Ne zazivajmo nesreću.‘ 

Objavljeno 1. ožujka 2019.