Rasprava o državnom proračunu obilježena je natezanjem vlasti i oporbe, no ima potrebe dobro poslušati i utihle i rijetke komentare ekonomista. Jer za razliku od parlamentarnog dokumenta koji će imati zakonsku snagu i iz toga logični pravni legitimitet, s novcem će se dogoditi samo to što je ekonomski moguće. Naravno, u slučaju pogreške političarima uvijek ostaje da efektno ili manje efektno objašnjavaju na sjednicama Sabora prethodnu pogrešku i daju narodu novo obećanje.
Već činjenica da je porezna reforma poduzeta prije izrade, rasprave i prihvaćanja proračuna odmah u startu imala za posljedicu rast proračuna , a ne u cjelini porezno rasterećenje, upućuje na velik oprez u takvom planiranju. Politički proračun
Nismo u situaciji nekih prebogatih zemalja koje imaju nama nepojmljive probleme državnih suficita, pa je kod nas prirodni cilj smanjenje poreznog opterećenja gospodarstva i radništva, zapravo građanstva. A upravo se to nije dogodilo, već samo redistribucija prethodne redistribucije. Situacija s poreznom reformom upućivala je na daljnji smjer događaja.
Premijer Plenković, obrazlažući proračun u Saboru, jasno je rekao da je to kompromis koji ovoj vladi omogućuje ostvarivanje političkih ciljeva, no naveo je niz opće prihvatljivih ciljeva, zapravo parola.
Sindikati čekaju odgovore na svoje zahtjeve, zdravstvo kontinuirano gomila gubitke, kompenzacije jedinicama lokalne samouprave samo su polovične, a tu je i situacija s bankama, okolnim zemljama i raznim sporovima. Sasvim dovoljno razloga za proračunske brige.
Međutim, ništa više nije ostalo od koncepta koji je predlagao i provodio njegov prethodnik Orešković. U Oreškovićevu konceptu novost je bila snažno zauzimanje za ubrzano razduživanje Hrvatske na međunarodnom tržištu kapitala, s posljedičnim smanjivanjem kamata za državu, a zatim i za gospodarstvo te za građane; sve u svemu razduživanje od banaka kojima su dužni i država i građani, a svi su oni dužni iznad europskih standarda. To nastojanje HDZ-ova premijera Oreškovića drugima je općenito bilo prihvatljivo. Balonu koji nosi teret on je nastojao smanjiti teret. No sad je za isti problem pronađeno novo rješenje. Umjesto rasterećenja - dopumpavanje balona.
Spas je pronađen u procjenama rasta od 3,2 posto te je na toj pretpostavci sve dopumpano i propuštena je prilika da se u dijelu problema poduzmu neke radikalnije mjere, one koje je ministar Zdravko Marić predlagao još prije samo nekoliko mjeseci. U tome se razlikuju dvije ovogodišnje HDZ-ove vlade. Premijer Plenković jasno je i s pravom poručio kritičarima ‘osvoji te vlast pa vi pišite proračun‘. Nemam primjedbi, ali to je sada isključivo politički proračun.
Vrijeme alkemije
Orešković je najavljivao da će smanjiti proračunski teret, a Plenković se umjesto poreznom rasterećenju okrenuo redistribuciji novca. Odluka da i dalje trošimo više nego što zarađujemo primarno je politička.
Još 8. ožujka Zdravko Marić bio je zadovoljan zaključkom EK da u Hrvatskoj ne treba pokrenuti korektivni postupak zbog eventualnih prekomjernih makroekonomskih neravnoteža. Ministar je već tada obećavao (nama i Europi) da će prijedlogom proračuna rashodi biti zamrznuti te je to bila jedna od uporišnih točaka i jedan od glavnih stupova stabilizacije javnog duga u 2016. Ništa se od toga nije dogodilo, jedino je vidljivo da cijela alkemija proračuna nije samo Marićeva nego primarno politička. Posljednji put EK je, prema riječima ministra Marića, zaključio da Hrvatska ima prekomjerne neravnoteže i da su slabosti povezane s visokom razinom javnog, korporativnog i vanjskog duga u kontekstu visoke nezaposlenosti. Očekivalo se jačanje fleksibilnosti tržišta radne snage, mjere za poboljšanje upravljanja javnim poduzećima, razduživanje građana i poduzeća. Ništa od toga. Izračunat je novi materijalni okvir zasnovan na rastu BDP-a i sve ono loše bez pokušaja da se ispravi projicirano je u budućnost. Bez jamstva da će se i dogoditi.
Planski prenositi makroekonomske neravnoteže, a posebno negativne pojave na višoj razini, u budućnost vrlo je neodgovorno, ali je mnogo lakše nego ih ispravljati. Odatle se za iduću godinu planiraju prihodi od 121,6 milijardi kuna, a država namjerava potrošiti 128,4 milijarde kuna. I dalje trošimo 6,8 milijardi kuna ili 1,9 posto BDP-a. Proračun enormno buja; 5,2 milijarde prihoda i 6,7 milijardi kuna rashoda, što je 5,5-postotno povećanje u odnosu na rashode prema rebalansu proračuna iz 2016. Rashodi rastu mnogo brže od rasta BDP-a planiranog na 3,2 posto. A još ostaju važna otvorena pitanja. Sindikati čekaju odgovore na svoje zahtjeve, zdravstvo kontinuirano gomila gubitke, kompenzacije jedinicama lokalne samouprave samo su polovične, a tu je i situacija s bankama, okolnim zemljama i raznim sporovima. Sasvim dovoljno razloga za proračunske brige.