Nedavno mi je pričao prijatelj kako je pečat, usprkos tome što ga je hrvatska vlada ukinula još prije tri godine, i dalje obvezan u mnogim situacijama. U razgovoru nakon toga s nekim drugim ljudima shvatio sam da se ili nismo odmakli daleko od toga ili ako i jesmo, da je još mnogo onih koji traže pečate. Što je najgore, prednjače državne institucije, a kako se može čuti barem od malih biznismena, za svaki slučaj kada se obraćaju nekoj instituciji – udare pečat.
Moj prijatelj je ganjao nešto u Centru za socijalnu skrb za dijete pa su ga poslali u gruntovnicu da donese potvrdu da dijete nema nekretnine na sebi. Zaposlenica u gruntovnici dala mu je potvrdu i par sekundi kasnije pozvala da se vrati jer mu nije udarila pečat. Kad joj je rekao da nije potreban, ona mu je rekla da već imaju iskustva s tim jer Centar, ali i druge ustanove traže pečat na dokumentima, tj. vraćaju ljude po njih, pa je najbolje da ga odmah ‘lupi‘, zlu ne trebalo.
Svatko po svome
Dakle, jedna državna ustanova neće primiti dokument druge državne ustanove bez pečata. Veli mi poduzetnik da se to kod nas još uvijek traljavo odvija, a razlozi su od različitog tumačenja referenata u pojedinim ustanovama ili unutar same ustanove, pa do odluke da se, eto, još uvijek traži pečat.
Iako je pečat ukinut još prije tri godine, nitko još nije svoj stavio nekamo na dno ladice ili među stare stvari koje se više ne upotrebljavaju. I bolje da nije, jer u državnim institucijama službenici često ne prihvaćaju dokumente koji nisu pečatirani
Tako se primjerice našem poduzetniku zna dogoditi da ga u Fini kod predaje dokumenata traže pečat, a kad ih podsjeti da je ukinut, onda na šalteru kažu: ‘A da, oprostite, u pravu ste.‘ Nije to uvijek tako, ima i onih koji prime dokument bez pečata, i nije to samo u Fini, ali moj sugovornik mi veli da zbog toga, kad god ne može elektroničkim putem riješiti dokumentaciju, mora otići fizički u neku ustanovu i za svaki slučaj ponese pečat, da na brzinu ispečatira dokumente ako mu to zatraže.
Osim ovakvog, može se reći zaboravnog razloga nekog zaposlenika na šalteru, što je možda i ljudski, ima dosta primjera da ustanove naprosto još nisu počele primati dokumente bez pečata iz kojekakvih razloga. Jedan pak poduzetnik kaže da se uopće ne zamara time te da on i danas na sve svoje dokumente, račune i ostalo jednostavno udari pečat jer se ne želi brinuti hoće li mu ih netko vraćati ili ne. Kaže da je vrlo brzo nakon Vladine odluke shvatio da svi čekaju druge da prekinu tu praksu, pa je i on odustao slati dokumente bez pečata.
Ne mogu ga se riješiti
Pronašao sam jednu obavijest na internetu koju je u lipnju 2017. poslala Hrvatska poštanska banka, a u kojoj obavještava svoje poslovne klijente da više ne trebaju, što se tiče HPB-a, stavljati pečate na dokumente koje šalju banci. ‘Ako klijent‘, piše u obavijesti, ‘nastavi koristiti pečat u poslovanju u svrhu protokola i/ili marketinga, Banka će prihvatiti takav dokument, ali neće provjeravati pravovaljanost i/ili vjerodostojnost otiska pečata.‘ Međutim, u nastavku obavijesti piše da ‘trenutačno važeća dokumentacija Banke na kojoj je naznačeno mjesto za pečat ostaje na snazi.‘
Dakle, HPB nije ukinuo pečat za sebe nego za klijente, naprosto zato što je i tada znao da se na mnogo mjesta pečat i dalje traži. U još nekim bankama su obavijestili svoje poslovne klijente da će primati dokumente bez pečata, ali da će njima slati svoje (bančine) dokumente s pečatom jer se ne mogu u potpunosti riješiti pečata dok to ne zaživi u Hrvatskoj.
Pozivamo poduzetnike da iznesu svoje probleme. Tragom vaših napisa, upućivanjem na apsurde u pojedinačnim slučajevima upozoravat ćemo na nedostatke sustava u cijelosti i tako poduprijeti čitatelje Lidera kao pojedince u njihovim neravnopravnim sporovima s glomaznom državnom upravom.
Kontakt: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.; 01/6333-548; Adresa: Edis Felić, Lider, Savska 41, 10144 Zagreb
Nisam proveo istraživanje, ali opće je mišljenje da bi to trebale uraditi najprije državne institucije jer bez obzira na propise, nikom se, pogotovo kad je riječ o malim poduzetnicima, ne da raspravljati s jačima od sebe, tj. s državom. Zato apeliram najprije na državne ustanove, ako već nisu prestale tražiti pečate na dokumentima, da to urade što je prije moguće, jer kako sam iz ovo malo razgovora saznao, svatko se drži svoga pečata jer mu je još potreban ili je barem stvorena takva atmosfera da misli da je potreban. 
POST SCRIPTUM U prošlom sam broju pisao o čudnoj sudskoj odluci u kojoj je stajalo da se osoba oslobađa krivnje jer joj nije bio cilj uvrijediti druge (dokazano je da je lagala o njima), nego da je to uradila zbog predizborne kampanje. Kao da u predizbornoj kampanji smiješ nekoga vrijeđati i iznositi neistine. Jedan mi je istomišljenik rekao da ipak ne bih trebao komentirati sudske presude. E pa ja mislim da bih i ne vidim razloga zašto sud uzdižemo na pijedestal božanstva čije se odluke ne dovode u pitanje. Jako poštujem suce, ali i oni su ljudi čiji rad smijemo komentirati.