U pripremi je novi zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju, stoga sam malo bacio pogled na aktualni i, između ostalog, za oko mi je zapeo dio koji se odnosi na naknadu troškova plaćanja liječenja u inozemstvu. Iako je namjera pisaca aktualnog zakona bila dobra, diskriminira domaće privatne zdravstvene ustanove pa je ovo prilika da se to popravi.
>>>Pravda za sve: Kažnjen jer nije slao godišnja izvješća za neaktivnu tvrtku
Naime, u članku 26. aktualnoga zakona piše da ‘osigurana osoba ima pravo na teret sredstava obveznoga zdravstvenog osiguranja koristiti zdravstvenu zaštitu u drugim državama članicama EU i trećim državama. Dalje stoji da ‘pravo na upućivanje na liječenje osigurana osoba može ostvariti samo ako se radi o potrebi liječenja koje se ne provodi u ugovornim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj‘, a može se uspješno provesti u drugim državama.
Sve je to super, ali postoji i ‘kvaka‘. Naime, troškove puta i smještaja bolesnik plaća sâm. Zamislimo sada samo da se razboli netko tko ima skromna primanja i da se jako zaduži kako bi izliječio sebe ili dijete. Ne, ovdje ne mislim na to da se i ti troškovi priznaju (iako bi se, prema mojemu mišljenju, trebali priznati), nego se pitam zašto država uskraćuje pacijentima da uštede na prijevozu i smještaju, a onda i domaćim zdravstvenim ustanovama da zarade liječeći pacijente ako to već mogu.
Ključna rečenica
U budućem zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju trebalo bi ispraviti nepravdu prema domaćim privatnim bolnicama. Za liječenje u inozemstvu država pacijentu vrati novac, ali ne i ako ga može izliječiti privatna bolnica u Hrvatskoj
Ovdje je ključna rečenica u članku 26. da se na liječenje upućuju pacijenti samo ako se ono ne može provesti ‘u ugovornim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj‘. S HZZO-om ugovore imaju 63 zdravstvene ustanove (ne računamo liječnike opće prakse), od kojih su samo dvije privatne: Magdalena – klinika za kardiovaskularne bolesti u Krapinskim Toplicama, i Bizovačke toplice u vlasništvu Jake Andabaka. Ostali nemaju ugovor s HZZO-om i pacijenti koji dolaze k njima na liječenje plaćaju iz svojega džepa, država im ne vraća taj novac.
>>>Pravda za sve: Ako na livadi nema stoke, nema ni novca iz Ruralnog razvoja
Međutim, što ako postoje privatne zdravstvene ustanove u Hrvatskoj koje mogu liječiti neke bolesti za koje se pokaže da ih ne mogu liječiti one koje imaju ugovore? Naravno, nisam stručnjak za medicinu, ali u Hrvatskoj imamo nekoliko vrhunskih poliklinika koje priznaju i u svijetu. Dakle, liječenje izvan Hrvatske u bolnicama koje nemaju ugovor s HZZO-om može se financirati, a u Hrvatskoj ne može. Ne treba tu previše mudrovati, nego u zakon treba uglaviti to da će se liječenje obaviti u zdravstvenim ustanovama koje imaju ugovor s HZZO-om (dakle, uglavnom državne bolnice), a ako to nije moguće, pacijentima će se liječenje platiti i u drugim zdravstvenim ustanovama koje nemaju taj ugovor.
Prikriveno favoriziranje
I to je to – ne treba tu spominjati ni zemlje EU ni zemlje izvan EU, nego kriterij treba biti koja bolnica može pružiti najbolju liječničku skrb pacijentu ili, bolje rečeno, dovoljnu skrb, ako postoji bolnica s jeftinijom uslugom liječenja. Tako će se i domaćim privatnim zdravstvenim ustanovama omogućiti da budu u ravnopravnu položaju na tržištu sa stranim bolnicama, pa ako netko može konkurirati, još bolje.
>>>Pravda za sve: Obrtnik koji bi htio raditi i u mirovini neka osnuje tvrtku
Možda će se tako i privatne bolnice u Hrvatskoj potaknuti na dodatno ulaganje u poboljšanje usluge, primjerice u specijalizaciju, poput Magdalene. I, napokon, iako bismo tako privatne bolnice doveli u ravnopravan položaj, one bi gotovo bile favorizirane jer bi pacijenti radije odabrali onu u Hrvatskoj, ako ih se ondje može izliječiti, nego onu u inozemstvu jer bi im troškovi puta i smještaja svakako bili manji nego da idu u npr. Njemačku.
Iako uopće nemam loše mišljenje o državnim bolnicama, one bi mogle biti najveća zapreka toj ideji jer bi privatne zdravstvene ustanove mogle ulagati u usavršavanje kadra i tehnologije, a u državnima to uvijek ide malo teže. 
POST SCRIPTUM Država bi trebala snositi i troškove puta i smještaja za liječenje u inozemstvu jer se obvezala da će pružiti liječničku skrb svojim građanima. Ako to ne može učiniti, bio bi red da se plate i drugi troškovi zbog nemogućnosti liječenja. Naime, nije liječenje luksuz koji si mogu priuštiti samo oni koji imaju novac i za dodatne troškove. Kad bi država snosila i te troškove, valjda bi onda nastojala da pacijenti, ako mogu, ostanu u Hrvatskoj. Kažem ‘valjda‘ jer kad je u pitanju državni novac, ne možemo biti sigurni da će se racionalno trošiti s obzirom na to da se odluke najčešće donose olako, što svjedoči i posljednja presuda u korist Marka Pipunića protiv države.
Pratite nas na društvenim mrežama [mks_social icon="facebook" size="48" style="square" url="https://www.facebook.com/lider10media/" target="_blank"][mks_social icon="linkedin" size="48" style="square" url="https://www.linkedin.com/company/lider-press-dd/" target="_blank"][mks_social icon="twitter" size="48" style="square" url="https://twitter.com/lider_press" target="_blank"][mks_social icon="instagram" size="48" style="square" url="https://www.instagram.com/lider.media/" target="_blank"]