Pisali smo često o tome kako su inspektori znali cjepidlačiti i kažnjavati poduzetnike zato što, primjerice, potonji ne bi istaknuli knjigu žalbe na, prema njima, vidljivom mjestu ili su pak tražili dokaz za suzbijanje stresa zaposlenika. Mantra poslovne zajednice koju su mnogi podržali, a i ja zdušno, bila je ta da inspektori trebaju najprije upozoriti poduzetnika na pogreške, a ako ih ne ukloni, onda mu trebaju lupiti kaznu. Ipak, čini se da sam griješio jer se nisam zapitao imaju li inspektori takvu mogućnost. Oči mi je otvorio jedan forum na koji sam slučajno naletio (inače ih rijetko čitam) na kojem su raspravljali o tome. Jedan pametniji od mene i većine sudionika foruma upozorio je da, prije svega, ne postoje zakonske mogućnosti da inspektori prvo upozore poduzetnike pa da ih tek kod drugog nadzora eventualno kazne.
Naputak je ništa
Drugim riječima, inspektori koji imaju dobre namjere (a uvjeren sam da je takvih mnogo) radit će protiv zakona opomenu li poduzetnika jer kaznene odredbe svakog zakona kažu da će se ‘kazniti onaj s 50 tisuća kuna ako…’ I naputak koji je dao bivši ministar financija Boris Lalovac, a koji sam znao spominjati na ovom mjestu apelirajući na inspektore da ga moraju slušati, zapravo je ništa. Praktično zagovarao sam to da je ministar iznad zakona, umjesto da sam još tada ministru Lalovcu poručio da ne može inspektorima naređivati kako će raditi, nego samo ono što je u skladu sa zakonom. A s obzirom na to da zakon ne predviđa opomene, inspektori koji su se oglušili na njegov naputak imali su puno pravo (što ne znači da je svima takvima bio cilj provođenje zakona), a oni koji su ga poslušali praktično su prekršili zakone iz svoga područja djelovanja. Koja je razlika u praksi između ministrovog naputka o opomeni poduzetnika i takve eventualne zakonske obveze? S ministrovim protuzakonitim naputkom otvara se još veći prostor za ionako veliku korupciju.
Praktično odlučuje volja inspektora, a ne ratio na kojem se temelje zakoni i zato je moguće da za isti prekršaj jedan poduzetnik bude kažnjen, a drugog da se opomene.
Naime, s obzirom na to da postoji ministrov naputak te istovremeno i zakonske odredbe koje ne predviđaju opomenu, to inspektora koji će poslušati ministra dovodi u još nadmoćniju poziciju jer može na temelju ‘slobodnoga sudačkog uvjerenja’, da tako kažemo, odlučiti hoće li slušati ministra ili zakon. Praktično odlučuje volja inspektora, a ne ratio na kojem se temelje zakoni i zato je moguće da za isti prekršaj jedan poduzetnik bude kažnjen, a drugog da se opomene. Jedna od ‘poticajnih mjera’ da se izrekne samo opomena može biti i mito.
Posebni zakon
Tema me zaintrigirala pa sam pretražujući dalje na internetu pronašao kako su u HUP-u svojedobno predlagali da se donese poseban zakon za sve inspekcije u kojem će se za svako područje definirati u kojim će slučajevima biti dovoljno izreći opomenu s rokom ispravke pogreške, kada poduzetnika poslati na edukaciju, a u kojim ga je slučajevima potrebno odmah kazniti. Potonje situacije postoje, primjerice ako turistički inspektor otkrije da vlasnik apartmana nije prijavio svoje goste, tu se nema što odgađati i opominjati, nego se stvar dogodila nepovratno i treba odmah dobiti kaznu. Čini mi se da je ovaj HUP-ov prijedlog dobar, pa ispravljajući i svoju pogrešku apeliram na ministra financija Zdravka Marića da ne daje upute inspektorima, nego da im pruži zakonsku mogućnost da budu fleksibilniji. To će pomoći i inspektorima i poduzetnicima.
>>>Inspektori zaplijenili 4.5 tone mesa, podigli 5 kaznenih prijava u četiri južne županije